Otišao je Aki. Prezime već desetljećima kao da nije važno jer gospodin Aleksandar Rahimovski (Niš, 5. lipnja 1955. – Novo Mesto, 22. siječnja 2022.) je – još tamo od kada je iz skopskog Torra s kojim je bljesnuo na Boom festivalu u Zagrebu 1975. godine – postao jedan od utemeljitelja banda te uz Husa trajna vertikala i istoznačnica za Parni valjak.
Odlazimo dok smo veliki!
Nenadana Akijeva smrt kao da je repriza one, srećom kratkotrajne, “smrti” odnosno abdikacije Valjka kad su Aki i Hus uglas kazali: “Odlazimo dok smo veliki!”. Jer Aki je otišao dok je bio velik. Kao i sam bend. Kao i onda “velik” u sviračkom smislu, vraški značajan u onom autorskom te s publikom koja i dalje tražeći još puni i one najveće arene poput beogradske.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jesu li Valjku nakon trideset godina djelovanja te 2006. došle glave promjene ukusa masovne publike iznuđene radikalnim žanrovskim novostima na domaćoj rock sceni? Jesu li abdicirali zbog presahlih baterije za žestoke koncertne nastupe i posve iscijeđenog nadahnuća? Teško!
Kao što je nakon tadašnjeg razlaza publika željela još mnogo toga od Valjka, želi to i danas. Kao potvrdu Predinove “Što bi mi bez nas”, s Valjkom su, naime ,stasale mnoge generacije i regrutirali se novi fanovi, a bend u stalnom kretanju/evoluciji prelazio put od hard rocka do novovalnog zvuka uz savršena poigravanja najrazličitijim žanrovima. S Husovim melodijama i tekstovima koji su se tako savršeno lijepili uz uvijek prepoznatljiv i upečatljiv Akijev voka.
Jedino mjerilo bez prave konkurencije
Parni valjak je od početka devedesetih naovamo, doduše uz sparingovanje Prljavog kazališta, uglavnom sam sebi bio jedino mjerilo bez prave konkurencije u prostoru rock mainstreama. Bend je, naime, bio i ostao pravi fenomen uspješnosti i trajnosti na sceni gdje inače “zvijezde” traju koliko i naklonost kakvog moćnog TV-urednika i milost sponzora. Ili sezonska prehlada.
Doduše, rekoh, Valjak je u prvom deceniju novog tisućljeća makar za kratko glavom platio svoju dugovječnost. I stanje u okruženju; zatvorenost “regije” iliti prostora bivše države. Na kojem su znali kao od šale održati i 35 koncerata u 40 dana. Na domaćoj sceni, naime, trajanje i nepristajanje na kramarske kompromise, nikad nisu bili na cijeni.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pače, gotovo da su bili mana. Poguran Husovim skladanjem i Akijem kao čudesnim frontmanom Valjak je ipak tvrdoglavo trajao. Baš kao i “Stranice dnevnika”, “Neda”, “Kao ti”, “Vruće igre”, “Lutka za bal”, “Uhvati ritam”… koje u koncertnim izvedbama nisu bile tek faksimili prigodno izvučeni iz naftalina već povod za kakvo nadahnuto “unplugged” ili “big band” novo čitanje; kao predložak za vruću bossa novu, hipnotički reggae ili naprosto furioznu koncertnu reviziju koje se ne bi posramili ni najveći.
Valjak je abdicirao u trenutku kad je doista bio jedini “veliki rock band” koji je, kao i na vlastitoj sviračkoj perfekciji, inzistirao na velikoj produkciji reprezentativnih razglasa, puhača, pozadinskih vokala… U trenutku kad se činilo da je osebujna deevolucije koja prostor “popularne glazbe” iz sportskih dvorana trajno gurnula u opskurne diskoteke s narodnjacima ili pseudo-diskoteke. U kojima pak – u pauzi modnih revija donjeg rublja – stoluju nove “zvijezde” navodno urbanog R&B-ja ili pak estrada “s dna kace”. I “dugovječna” poput vilina konjica. I činilo se tada da su posve u pravu.
Najblistavije ime domaćeg rock mainstreama
Bend se “razletio” na sve strane, a Hus, ne odustajući od pisanja, koncentrirao na rad u hrvatskoj glazbenoj uniji kojoj je postao predsjednik. Brk i Bero su nakon samostalnog božićnog albuma (i Brkovog solo prvijenca) pristupili Ginonnijevom pratećem bandu, Bero zajedno sa Šolcom surađivao s Akijem na njegovom projektu… Bubnjar Valjka ubrzo osniva i svoj band D.O.G., Buč se okreće edukaciji za bas gitariste i svira kao session i gostujući glazbenik na brojnim projektima… A onda se bend ponovo okupio. U novoj inkarnaciji i novom životu.
Husu, Akiju, Beri i Brku pridružili su se ponovo stari basist Preksi i bubnjar Dado Marinković koji je stigao iz Gibinog banda. I podjednako snimkama u studiju i izvedbama uživo – potvrdio Valjak kao dugovječno i najblistavije ime domaćeg rock mainstreama. Za sve koji su tada i nedavno svjedočili njihovim trosatnim koncertima u prepunim arenama e na dušak ispili unplugged i “električne” koncerte bilo je to jasno. A Valjak je i nakon četrdesetogodišnjeg “valjanja” pokazivao da nije samo senzacija iz “bolje prošlosti” već fascinantna koncertna atrakcija koja i odležanim hitovima i novim uspješnicama podjednako “pali” i vremešnu i onu mnogobrojnu mlađahnu publiku.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zaštitni znak svega što je bend snimao
Parni valjak – ili ako ćete Husa i Akija – sam gledao u živo valjda stotinjak puta. Još tamo od polovine sedamdesetih i prvog službenog nastupa na Britanskom trgu te godina obilježenih “krivim srastanjima”, manirizmima Status Quo ili Wishbone Asha te naivnim tekstovima pa do recentnijih nastupa s “neuštekanim” i “amplificiranim” svirkama.
Nakon početnih vrludanja svim kasnijim svirkama zajednička je bila želja za što boljom produkcijom koja bi išla uz bok svirke te otvaranjima novih glazbenih obzora. No, sve bi to bilo samo ambalaža sve zahtjevnijeg showa da nije bilo nevjerojatne energije, plimnog vala emocija koji je u oba smjera kuljao i iz publike i s pozornice te, naravno, veličanstvene izvedbe.
Aki – kao neumorni frontmen – možda nije mogao s negdašnjom mladenačkom lakoćom posljednjih deset godina “drapati” one visoke gornje lage, no ni u jednom trenutku nije s vrtoglavim visinama imao problem. Dapače. Njegov prepoznatljiv vokal koji je bio zaštitni znak svega što je bend snimao, s godinama je dobio dodatnu kvalitetu i izniman karakter, a scenska karizma i komunikacijske sposobnosti, promišljenost i minimalističku preciznost. Jer Aki nije bio samo odličan pjevač, rasni frontman benda; on je bio i njegov motor, adrenalinska bomba i savršen “glas” za Husove skladbe.
Teško je kazati što će biti s Parnim valjkom nakon Akijeva odlaska, no nekako se bojim da će bend, bez obzira na sjajne glazbenike i Husovu nepresahlu inspiraciju za nove pjesme, možda doživjeti sudbinu Queena ili Doorsa; sjajnih glazbenika koji su ostali bez prepoznatljivog vokala i karizmatičnog frontmana. Jer, Valjak bez Akija ipak više nikad neće biti isti.
Naslovna fotografija @parnivaljak