Utorak, 17 svibnja, 2022

Zlatko Gall: Parni valjak bez Akija ipak više nikad neće biti isti

Aki je otišao dok je bio velik. Kao i sam bend. Kao i onda "velik" u sviračkom smislu, vraški značajan u onom autorskom te s publikom koja i dalje, tražeći još, puni i one najveće arene

Otišao je Aki. Prezime već desetljećima kao da nije važno jer gospodin Aleksandar Rahimovski (Niš, 5. lipnja 1955. – Novo Mesto, 22. siječnja 2022.) je – još tamo od kada je iz skopskog Torra s kojim je bljesnuo na Boom festivalu u Zagrebu 1975. godine – postao jedan od utemeljitelja banda te uz Husa trajna vertikala i istoznačnica za Parni valjak.

Odlazimo dok smo veliki!



Nenadana Akijeva smrt kao da je repriza one, srećom kratkotrajne, “smrti” odnosno abdikacije Valjka kad su Aki i Hus uglas kazali: “Odlazimo dok smo veliki!”. Jer Aki je otišao dok je bio velik. Kao i sam bend. Kao i onda “velik” u sviračkom smislu, vraški značajan u onom autorskom te s publikom koja i dalje tražeći još puni i one najveće arene poput beogradske.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Parni Valjak (@parnivaljak)

Jesu li Valjku nakon trideset godina djelovanja te 2006. došle glave promjene ukusa masovne publike iznuđene radikalnim žanrovskim novostima na domaćoj rock sceni? Jesu li abdicirali zbog presahlih baterije za žestoke koncertne nastupe i posve iscijeđenog nadahnuća? Teško!

Kao što je nakon tadašnjeg razlaza publika željela još mnogo toga od Valjka, želi to i danas. Kao potvrdu Predinove “Što bi mi bez nas”, s Valjkom su, naime ,stasale mnoge generacije i regrutirali se novi fanovi, a bend u stalnom kretanju/evoluciji prelazio put od hard rocka do novovalnog zvuka uz savršena poigravanja najrazličitijim žanrovima. S Husovim melodijama i tekstovima koji su se tako savršeno lijepili uz uvijek prepoznatljiv i upečatljiv Akijev voka.

Jedino mjerilo bez prave konkurencije

Parni valjak je od početka devedesetih naovamo, doduše uz sparingovanje Prljavog kazališta, uglavnom sam sebi bio jedino mjerilo bez prave konkurencije u prostoru rock mainstreama. Bend je, naime, bio i ostao pravi fenomen uspješnosti i trajnosti na sceni gdje inače “zvijezde” traju koliko i naklonost kakvog moćnog TV-urednika i milost sponzora. Ili sezonska prehlada.

Doduše, rekoh, Valjak je u prvom deceniju novog tisućljeća makar za kratko glavom platio svoju dugovječnost. I stanje u okruženju; zatvorenost “regije” iliti prostora bivše države. Na kojem su znali kao od šale održati i 35 koncerata u 40 dana. Na domaćoj sceni, naime, trajanje i nepristajanje na kramarske kompromise, nikad nisu bili na cijeni.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Parni Valjak (@parnivaljak)

Pače, gotovo da su bili mana. Poguran Husovim skladanjem i Akijem kao čudesnim frontmanom Valjak je ipak tvrdoglavo trajao. Baš kao i “Stranice dnevnika”, “Neda”, “Kao ti”, “Vruće igre”, “Lutka za bal”, “Uhvati ritam”… koje u koncertnim izvedbama nisu bile tek faksimili prigodno izvučeni iz naftalina već povod za kakvo nadahnuto “unplugged” ili “big band” novo čitanje; kao predložak za vruću bossa novu, hipnotički reggae ili naprosto furioznu koncertnu reviziju koje se ne bi posramili ni najveći.

Valjak je abdicirao u trenutku kad je doista bio jedini “veliki rock band” koji je, kao i na vlastitoj sviračkoj perfekciji, inzistirao na velikoj produkciji reprezentativnih razglasa, puhača, pozadinskih vokala… U trenutku kad se činilo da je osebujna deevolucije koja prostor “popularne glazbe” iz sportskih dvorana trajno gurnula u opskurne diskoteke s narodnjacima ili pseudo-diskoteke. U kojima pak – u pauzi modnih revija donjeg rublja – stoluju nove “zvijezde” navodno urbanog R&B-ja ili pak estrada “s dna kace”. I “dugovječna” poput vilina konjica. I činilo se tada da su posve u pravu.

Najblistavije ime domaćeg rock mainstreama

Bend se “razletio” na sve strane, a Hus, ne odustajući od pisanja, koncentrirao na rad u hrvatskoj glazbenoj uniji kojoj je postao predsjednik. Brk i Bero su nakon samostalnog božićnog albuma (i Brkovog solo prvijenca) pristupili Ginonnijevom pratećem bandu, Bero zajedno sa Šolcom surađivao s Akijem na njegovom projektu… Bubnjar Valjka ubrzo osniva i svoj band D.O.G., Buč se okreće edukaciji za bas gitariste i svira kao session i gostujući glazbenik na brojnim projektima… A onda se bend ponovo okupio. U novoj inkarnaciji i novom životu.

Husu, Akiju, Beri i Brku pridružili su se ponovo stari basist Preksi i bubnjar Dado Marinković koji je stigao iz Gibinog banda. I podjednako snimkama u studiju i izvedbama uživo – potvrdio Valjak kao dugovječno i najblistavije ime domaćeg rock mainstreama. Za sve koji su tada i nedavno svjedočili njihovim trosatnim koncertima u prepunim arenama  e na dušak ispili unplugged i “električne” koncerte bilo je to jasno. A Valjak je i nakon četrdesetogodišnjeg “valjanja” pokazivao da nije samo senzacija iz “bolje prošlosti” već fascinantna koncertna atrakcija koja i odležanim hitovima i novim uspješnicama podjednako “pali” i vremešnu i onu mnogobrojnu mlađahnu publiku.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Parni Valjak (@parnivaljak)

Zaštitni znak svega što je bend snimao

Parni valjak – ili ako ćete Husa i Akija – sam gledao u živo valjda stotinjak puta. Još tamo od polovine sedamdesetih i prvog službenog nastupa na Britanskom trgu te godina obilježenih “krivim srastanjima”, manirizmima Status Quo ili Wishbone Asha te naivnim tekstovima pa do recentnijih nastupa s “neuštekanim” i “amplificiranim” svirkama.

Nakon početnih vrludanja svim kasnijim svirkama zajednička je bila želja za što boljom produkcijom koja bi išla uz bok svirke te otvaranjima novih glazbenih obzora. No, sve bi to bilo samo ambalaža sve zahtjevnijeg showa da nije bilo nevjerojatne energije, plimnog vala emocija koji je u oba smjera kuljao i iz publike i s pozornice te, naravno, veličanstvene izvedbe.

Aki – kao neumorni frontmen – možda nije mogao s negdašnjom mladenačkom lakoćom posljednjih deset godina “drapati” one visoke gornje lage, no ni u jednom trenutku nije s vrtoglavim visinama imao problem. Dapače. Njegov prepoznatljiv vokal koji je bio zaštitni znak svega što je bend snimao, s godinama je dobio dodatnu kvalitetu i izniman karakter, a scenska karizma i komunikacijske sposobnosti, promišljenost i minimalističku preciznost. Jer Aki nije bio samo odličan pjevač, rasni frontman benda; on je bio i njegov motor, adrenalinska bomba i savršen “glas” za Husove skladbe.

Teško je kazati što će biti s Parnim valjkom nakon Akijeva odlaska, no nekako se bojim da će bend, bez obzira na sjajne glazbenike i Husovu nepresahlu inspiraciju za nove pjesme, možda doživjeti sudbinu Queena ili Doorsa; sjajnih glazbenika koji su ostali bez prepoznatljivog vokala i karizmatičnog frontmana. Jer, Valjak bez Akija ipak više nikad neće biti isti.

Naslovna fotografija @parnivaljak

Pročitajte još...

Iz zone sumraka: Može li ‘bad guy’ biti vraški dobar umjetnik?

Temeljno pitanje glasi može li/treba li aktualno pro ili contra cijepljenju mišljenje nekog od celebrityja biti razlog za bojkot njihovih odličnih uradaka? Radova koji su cijepljeni od ideoloških navijanja, dociranja i nametanja svog mišljenja

Iz zone sumraka: Novi život turbo-folka

Turbo-folkeri su svuda oko nas. Bez obzira na to dreči li im iz automobila glazba "srpskih pevaljki", Maje Šuput, Thompsona i Škore ili pak Pipsi, Urban i Majke 

Iz zone sumraka: Roosevelt, govor mržnje i Tram 11

Ako je Tram 11 želio - a očito jest - napraviti album koji je kritičan prema događanjima u hrvatskom parteru i u ložama gdje su smještene glavonje, tada je to uspio. No, je li on baš provokativan s pljuvanjem istina u oči kako ih do sada još nitko nije ispljunuo?

Iz zone sumraka: Persona grata i Persona non Croata

Ne pucajte na novinare koji sve te vijesti – bilo lažne i napuhane, 'žute' ili 'crne' ili, pak, zanatski skockane kak' treba – donose. Ni na estradnu sitnež što kramari na svadbama ili se blamira u medijima. Jer, na kraju krajeva, vi ste to tražili

Povezano

Parangall: Rolling Stones / Live AT The El Mocambo 1977 – Koncertna senzacija iz bolje prošlosti

Iako je riječ o dvanaestom live albumu Stonesa 'Live At The El Mocambo' se ne smije preskočiti. Zašto? Zato jer je jedan od najboljih u portfelju Stonesa i naprosto sjajan koncertni album iz 'bolje prošlosti'!

Porto Morto: Navikli smo publiku da ništa ne uzimamo zdravo za gotovo

S dečkima iz benda Porto Morto razgovaramo u povodu velikog zamaha odličnih stvari koje je bend naredao: genijalni album, tri fantastična spota, Porin, show u Tvornici na predstavljanju albuma koji nas je ostavio bez daha te novog video spota za pjesmu 'Super ljepilo'

Eurosong 2022 recap: Apsolutna predvidljivost i glazbena nereferentnost izbora

Jedina 'vrijednost' i 'kvaliteta' Eurosonga je velika gledanost i činjenica kako će kod najvećeg broja pratitelja TV showa trenom završetka odjavne špice njih 95% zaboraviti što su gledali i koga su slušali, za koga su navijali i koga su favorizirali. Iznimke čije bi melodije mogli odfućkati će samo potvrditi pravilo

EUROSONG 2022.: Finale recap – Konstrakta dvostruko bolja i originalnija od svih ostalih

Glazbeni populizam nije ono čime se Ana Đurić potpisuje. Ona nije predstavnica većinskog dijela države nego sjajna alter pop individualka koja fura svoj film, ima dovoljno luckastosti imati prvu pjesmu u povijesti Eurosonga koja varira elemente latinskog, prati ruke na pozornicu u minimalističkoj, a efektno metaforički složenoj scenografiji i igri boja. I zapljeskati...

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime