Danas je Svjetski dan poezije, a istodobno smo svjesni velike egzilantske krize pa tim povodom predstavljamo jednu pjesnikinju egzilanticu koja nas uči empatiji. Naime, u velikim krizama često se okrećemo umjetnosti i tražimo utjehu u njoj. Mnogi teoretičari pokušali su opisati osjećaj egzila i njihove misli oblikuju stvarnost u kojoj živimo, ali pjesnici egzilanti ključni su u stvaranju prostora utjehe.
Ne-mjesto
Egzil je tuđina, to je prostor ne-mjesta, stanje čekanja i privremenosti, ali i trajnog gubitka, obećana zemlja u negaciji, pristajanje na bespovijesnost, tuđi jezik, mjesto kulturne nelagode, nostalgija za ostavljenim.
Edward Said, pisac kultne knjige “Orijentalizam”, podsjeća nas da je “egzil neobično privlačan kao tema za razmišljanje, ali grozan za življenje” jer je to nametnuto odvajanje ljudskog bića od rodnog mjesta. Said egzil označava neizlječivo svjetovnim i nepodnošljivo povijesnim jer to je stanje koje ljudi uzrokuju drugim ljudima. Usporedio ga je sa smrću, ali navodi da u egzilu manjka čak i konačno milosrđe smrti jer je egzil stanje koje je otrgnulo milijune ljudi od onoga što im pružaju jezik, tradicija, obitelj i zemljopis.
Siročad svijeta
Said pokušava pronaći termin blizak terminu izbjeglice. Izbjeglica je na neki način prognanik, iseljenik, siroče. Said preuzima riječ “siroče” iz proze Josepha Conrada. Izbjeglica postaje politički termin, a siroče subjektivni osjećaj stanja izbjeglištva. Izbjeglica je u konstantnom stanju bipolarnosti, na granici između osjećaja gubitka i osjećaja dobitka. On se sjeća onog što je izgubio, ali isto tako ne može negirati stvari koje mu je nova zemlja pružila.
Bernhard Waldenfels izbjeglice, pak, naziva “strancima posebne vrste” jer je upravo nedostatak zajedničke domovine ono što drugoga čini strancem. Stranac je beskućnik bez grada i države, razmještena osoba. Egzilanti su tako “gosti na poziv, njihovo mjesto ne nalazi se ni vani ni unutra, nisu više tamo odakle dolaze, a još nisu stigli tamo kamo bježe”. Zato egzilant, stranac, prognanik na one koji nisu prognani uvijek gleda s ogorčenjem jer je prognanik uvijek izmješten i ne pripada nikamo.
Danas kada govorimo o egzilu i egzilantima dolazimo u zamku raznolikosti jer egzil potječe iz povijesne prakse progonstva. A danas, pravno gledano, postoje razlike između prognanika, izbjeglica i useljenika, iako svi imaju zajedničke korijene jer svatko tko je spriječen vratiti se kući jest prognanik.
Pjesnik egzilant
Mnogi pjesnici egzilanti daju dostojanstvo ljudima u egzilu, stanju koje u svojoj bíti negira dostojanstvo i identitet. O njima je govorio i George Steiner smatrajući normalnim da ljudi, koji stvaraju umjetnost u civilizaciji kvazi barbarstva, koja je od tolikih napravila beskućnike, i sami postaju ekscentrici, nostalgici, pjesnici-nomadi.
Kod egzilanata javlja se potreba za pisanjem. Njihovo izbjeglištvo označeno je glagolom pisanja jer kroz pisanje svaki egzilant ponovno konstruira svoj identitet i prostor u kojem stanuje. Moglo bi se reći da književnost, koju pišu prognani o prognanima, simbolizira suvremeno doba, koje je doba izbjeglog. U doba u kojem mi živimo egzil prestaje biti sudbina jednog naroda i postaje sudbina mnogih, u različitim društvenim, političkim kontekstima i zato se povijest egzila od početka dvadesetog stoljeća više ne može svesti na zajednički nazivnik.
Pozicija samoće svojstvena je egzilu, a pisanje je najusamljeniji posao. Svaki egzilant pisac pronalazi svoj prostor, svoj dom u vlastitom pisanju. Pisanje je njegov azil, ističe Andrea Zlatar.
Često egzilanti postaju pisci jer, kao što Said naglašava, nova stvarnost s kojom se susreću postaje toliko čudna da je doživljavaju kao fikciju.
Egzilantska poezija
U egzilantskoj poeziji tijelo je ključan motiv. Tijelu se pristupa propitujući odnos tijela i putovanja, istražujući stvaranje tjelesne traume u tekstu te načine na koji se ispisuje složen odnos tijela naspram izvanjskog svijeta. Tijelo se ovdje preoblikuje u genetski kod, navike, strahove i običaje koje je svaki egzilant naslijedio.
Drugi motivski sklop prisutan u egzilantskoj poeziji jest egzil kao dijagnoza. Egzil je u poeziji predstavljen kao fizička i psihička bolest od koje svaki egzilant oboli. Najčešći simptom ove bolesti je nostalgija, a pjesnici ponovno govore o utjecajima te bolesti na svoje tijelo.
Kada govorimo o nostalgiji, najčešće govorimo o žalovanju za onim što je ostavljeno, tako da, kada pjesnici govore o egzilu kao dijagnozi, često se odmiču od sebe i govore o konkretnim prostorima unutar kojih je njihovo tijelo postojalo i zapravo pokušavaju stihovima podariti tim prostorima vlastitu korporalnost i antropomorfni karakter.
Tako gradovi postaju jedan od ključnih motiva u odabranom korpusu. Pjesnici govore o napuštenim gradovima u koje se više neće vratiti i o obećanim gradovima, gradovima u koje su stizali i razočarali se. O svojoj bolesti govore preko metafore grada budući da putem konkretnih realnih prostora najlakše progovaraju o boljetici samoće koju su zadobili u egzilu.
Pjesnikinja Warsan Shire
Kao predstavnicu egzilantske poezije predstavit ćemo mladu spisateljicu Warsan Shire koja je svoju prvu zbirku poezije posvetila majci egzilantici i njenom odnosu prema kćerima. Zbirku je nazvala “Teaching my mother how to give birth”.
Warsan Shire tijelu riječi pristupa kao ključnom nositelju svoje poetske ideje. Ona polazi od teze da se čovjeku može oduzeti domovina, kuća, putovnica, ime, ali mu se ne može oduzeti tijelo. Jedino što izbjeglica sa sigurnošću može ponijeti sa sobom jest tijelo i njegovo sjećanje. Shire vidi tijelo i njegov preobražaj kao rezultat društvene disharmonije prouzrokovane ratom, gdje tijelo postaje primatelj patnje. Tijelo postaje receptor preko kojega se nasljeđe rata ponovno proživljava.
Često govori o ženskom iskustvu i ženskom doživljaju rata gdje se trauma prepričava iz pasivne pozicije koju lirski subjekt ne može napustiti.
Kronika izbjegličke krize
Najpoznatija pjesma Warsan Shire Conversations about home (at the deportation centre) opisuje stvaranje narativa izbjeglica. Ona kroz prizmu tijela govori upravo o traumatičnim odlascima i dolascima.
Ova pjesma postala je svojevrsna himna 2015. godine, tijekom izbjegličkog vala i krize. Pjesma Conversations about home počela je cirkulirati internetom kao objašnjenje političke situacije. To je pjesma u prozi koja predstavlja svojevrsnu kroniku izbjegličke krize.
Danas je ova pjesma, nažalost, ponovno aktualna i to nas boli, ali smatramo da je važno pisati o umjetnosti koja reflektira stvarnost, o umjetnosti koja je podsjetnik na svijet koji ne želimo, o umjetnosti koja nam donosi katarzu.
Razgovori o domu
Razgovori o domu se odvijaju u “Centru za deportaciju”, što upućuje na to da su izbjeglice često socijalno neprihvaćene u državi u koju su stigle, često se čak smatraju neprijateljima.
Cijeli pogibeljni put koji su prešli čini se uzaludnim i besmislenim jer sada čekaju da ih se deportira natrag u zemlju iz koje su pobjegli. Pjesma je strukturirana u četiri odlomka međusobno odvojenih zvjezdicama. Ti odlomci predstavljaju fragmente razgovora koji vode izbjeglice o svome domu. Pjesma počinje slikom doma koji napuštaju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Domovina ovdje postaje personificirana, naglašava se neprijateljsko, negostoljubivo okruženje u kojem građani žive. Ovdje se ilustrira gubitak doma, sunarodnjaka i gubitak nacionalnog identiteta koji muči pojedinca u potrazi za utočištem od nasilja i rata. Lirski subjekt, koji predstavlja kolektiv izbjeglica, prolazi pored mjesta koja su mu nekoć bila poznata kao “školsko dvorište”, ali sva ta mjesta sada “gore”, što znači da je gubitak trajan. Zastava je simbol nacije i suvereniteta, ona je ono što ih sve stavlja pod isto ime.
Warsan Shire uspoređuje ljudsko tijelo s zastavom jer su i ljudi podignuti u zrak kao zastave, ali i oni bivaju spaljeni. Ova slika doslovce prikazuje užase rata, ali i metaforički gubitak osjećaja pripadnosti. Gubitak se spiralno kreće od osobnog do društvenog pa sve do gubitka cijele nacije. Fizičko tijelo pojedinca postaje fizička granica njegove države. Koža postaje površina zemlje. Zemlja izdaje građane, isto kao što tijelo izdaje izbjeglice, koje se sada prepoznaju u drugim zemljama po čežnji.
Kako si stigao ovamo?
Dolaskom u drugu kulturu slijedi faza adaptiranja i mijenjanja vlastite kulture koja im je upisana u tijelo jer ne postoje mjesta na njihovom tijelu za drugu pjesmu i drugi jezik. Činjenica da izbjeglice stižu bez dokumenata, zbog čega izazivaju strah i sumnjičavost pri dolasku u europske zemlje, ovdje je pretvorena u sliku da izbjeglica u hotelu jede svoju putovnicu, ali da je u svom tijelu pretrpan jezicima koje ne smije zaboraviti, jezicima novih zemalja kroz koje prolazi. Trenutak jedenja vlastite putovnice odgovara prihvaćanju stvarnosti: ti više nisi pripadnik te države, tvoje tijelo više nije tvoja nacija.
Drugi odlomak počinje pitanjem koje se postavlja izbjeglicama kada stignu u novu zemlja, a koje je njima potpuno irelevantno: “Kako si stigao ovamo?” Izbjeglica nam odgovara: “Zar to ne vidiš na mome tijelu?” Warsan Shire je kartograf fizičkog tijela koje postaje metaforičko utjelovljenje krize identiteta.
Geografija puta i ljudska anatomija ovdje su izjednačeni te postaju metafora izbjegličkog puta gdje je vidljivo kako se taj put zauvijek upisuje u njihovo tijelo. Geografske slike iz pjesme poput Libijske pustinje obojane krvlju izbjeglica i Rima koji nema jaknu, prikazuju smrt svih onih izbjeglica koji goli i bosi dolaze po različitim vremenskim uvjetima i smrzavaju se do smrti. Ovakav način personifikacije puta i geografije zapravo je slika onoga što se događa svaki dan u našem susjedstvu, a mi pred tim činjenicama zatvaramo oči.
Kriza identiteta
Treći odlomak opisuje krizu identiteta što se događa za vrijeme faze adaptacije u novu državu. Tijelo tu postaje mjesto srama jer njoj ne pripada, mjesto koje žudi za nečim izgubljenim. Koristeći zamjenicu “Ja”, izbjeglica sebe naziva grijehom i gubitkom sjećanja.
Zadnji odlomak govori što znači biti izbjeglica u zapadnome svijetu i o nerazumijevanju koje doživljava. Waren Shire nas podsjeća da je stabilnost države krhka i da u svakom trenutku bilo tko od nas može i sam postati izbjeglica: “I’ll see you on the other side.“
Poezija kao podsjetnik
Ova pjesma nam treba poslužiti kao podsjetnik da bilo tko od nas može i sam postati izbjeglica. Boja kože i zemlja iz koje dolazimo ne smiju nas činiti različitima i manje vrijednima. Svi koji bježe iz strahovitih uvjeta njihovih zemalja, strahujući za svoj život i život svoje djece trebaju od nas (koji smo u povlaštenoj poziciji sigurnosti) primiti jednaku dozu empatije. Iako, ova pjesma govori o posljedicama somalijskog građanskog rata, pjesničke slike vrijede za svakog tko bježi od rata.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Naslovna fotografija: @warsanshiree