Legenda kaže da je prvo bila želja pa je na nju nagazio talent, onda je došla ambicija, a na samom kraju su čekali mukotrpni rad i izdržljivost. Onda bi se kris kros međusobno posvađali i pobacali jedni na druge najbliže oštre predmete iz kuhinje. Sve u sklopu jednog tijela, imena i prezimena. U tami kino dvorane, uz bljesak golemog plazma ekrana ili pak zero varijante mobitela u mraku svoje spavaće sobe. Tko preživi – pričat će.
Dvije sestre blizanke
Filmska je kritika, što bi Gibonni, veliki filmoljubac, rekao – dvije sestre blizanke. Uz glazbenu kritiku, stoji kao osveta i ponos. Spisateljska ili verbalna disciplina koja ima za cilj procjenu, ocjenu i valoriziranje filma, filmskog rada u okviru svih segmenata na filmu, u kazalištu ili glumi in general.
Pritom kategorizirati kvalitete i dosege nečije originalnosti, inovativnosti, uspješnosti, energije, svježine, držanja određenih razina profesionalnog prema postavljenim standardima s fakultetski teoretskim i praktičnim backgroundom. I držati se postulata novinarske i strukovne profesionalnosti, etike, neosjetljivosti na privatne momente, ad hominem, simpatije ili antipatije prema tvorcima djela o kojima se piše.
Biti osobom strukovno netaknutom i sposobnom u sebi pomiriti kakvosne procjene između subjektivnog stava i objektiviziranja (ne)kvaliteta nečijeg rada u konkretnom slučaju. To je idealna situacija. Koja postoji razbacana po svijetu i kad su trenutci privatnog nemogući. Jer nema straha za Charlize Theron kad Marko Njegić piše o njoj, niti će Orson Welles zamjeriti Danielu Rafaeliću ako mu se moguće ne svidi “Vrijeme za” rad njegove Oje Kodar, pa ga držati za jaja, majstore ajde nemoj u javnom diskursu govoriti ružno o mojoj dragoj.
Niti će Tom Cruise puno ispaštati ako Hrvoje Marjanović secira zadnju “Nemoguću misiju”, Mario Kozina naći medij u kojem će njegovo znanje biti formirano u interesantne osvrte o novim nedjelima Megan Fox, a Boško Picula danas kao Dražen Ilinčić nekad ili Josip Jurčić kao Petar Krelja još ranije reknu svoje konstruktivno osvrtanje na recentna djela Martina Scorsesea, Davida Finchera, Soederbergha, Woodyja Allena ili Eastwooda. Kao ni akademski referentni tekstovi pokojnog Ante Peterlića ili još uvijek vibrantnog Hrvoja Turkovića koji bi po stazama hrvatskih filmskih ljetopisa ostavljali traga na prostoru filmske teorije i kritike.
Onaj koji strasno konzumira svoje zvanje i posao
Biti osobom koja u malom prstu ima teoriju filmskog stvaralaštva, poznaje svaki trenutak procesa razvoja filma. Od autorske ideje, predprodukcije, snimanja i realizacije, postprodukcije, montaže, obrade tona, zvuka, slike i do zadnjeg stavka marketinga i distribucije, svečane premijere i inih momenata plasiranja filma.
Jasna mu je predodžba i differentia specifica koja se pojavljuje u svakoj nacionalnoj kinematografiji i koje naprosto na različite načine pristupaju filmskoj produkciji ovisno o postojanju financijskog, materijalnog momenta i kulturološkog podneblja te vremenske dimenzije nastanka njihova djela. Može se referirati na glumačke izvedbe, tehnike snimanja kamerom, redateljske odluke, scenografske detalje, montažerske postupke… i tako šire i dalje. Dakle, isti oni mali Sokrati, Platoni, Seneke, Aristoteli i Pitagore kojima se štucalo u poglavlju glazbene kritike.
Onaj koji godišnje pogleda od nekoliko stotina do tisuću filmova, ima odlično pop kulturološko predznanje i povijesni uvid u sve filmske hemisfere, nezavisan profesionalno i etički od svih financijskih, prijateljskih i inih medijskih utjecaja, materijalno je i egzistencijalno plaćen za svoje znanje te ima apsolutno neovisnu poziciju ičemu osim svom znanju i obrazu. I napose, voli, obožava, strasno konzumira svoje zvanje i posao.
I dok u svijetu “od stoljeća sedmog” postoji financijsko i teoretsko opravdanje, prostor za selekcioniranje i toleriranje takvih likova od najčešće spominjanih Sarrisa, Eberta, preko Rosenbauma i Truffauta, postoje mediji koji im daju težinu, lupaju pečat na godine staža i referentnosti njihova imena i prezimena, poput specijaliziranih filmskih meka a la Cahiers Du Cinema, Film Culture, Film Comment, općih pop kulturnih medija tipa The Rolling Stone ili pak samo značajnih news magazina (LA Times, NY Times, New Yorker, i slični…) visoko praćenih s milijunskim bazama. O Metacriticu ili Rotten Tomatoes i IMDB statistikama ako je pitanje weba i online zone također znate podosta.
U Hrvatskoj, recimo, sve to nije moguće. Iz nekoliko razloga
Prvo, ne postoji referentna škola filmske kritike niti struka koja će mimo katedre bliske povijesti umjetnosti ili novinarstva učiti mlade ljude razmišljati netaknuto ičim o vlastitim znanjem, osjećajem za prosudbu gradacije dobrog, boljeg, najboljeg. Za divno čudo Akademija dramskih umjetnosti ne poznaje termin kritike također. Priručne tečajeve, radionice i slična “opravdana” trošenja sredstava u kojima filmofili govore mladcima kako se razmišlja i piše o filmu iz generalne pristojnosti preskočit komentar.
Drugo, ne postoje brojke niti interes za tuđe mišljenje po pitanju filma. Najgledaniji hrvatski igrani film nije lani dobacio preko 5000 gledatelja u kinima. Poredbe radi najgledaniji srpski je prešao milijun. Ne, nije tipfeler. Pet tisuća. Prema milijun. Evo i brojkama još jednom čisto radi vizualnosti. 5000 < 1,000.000. Isti je teren – kina u regiji. Štuc.
Kritika kritike je nikad zaživljena disciplina
Treće, ne postoji dovoljno referentnog (čitaj: praćenog) ni TV ni radio ni web ni tiskanog medija koji će rezervirati svoj dnevni ili tjedni prostor za filmsku kritiku kao zanimljiv i referentan novinarski žanr. Preskočite, molim vas, sa samozvanim blogerčićima i blogerkama na specijaliziranim portalima sa 30 do 300 ili 3000 pregleda svojih esejčića. Ili kafenisanja i puš pauza urednica, novinarki i urednika po TV redakcijama kulture na kojima se formiraju mišljenja što i tko valja po tome tko je kome koliko antisimpatičan.
Ili još gore dinosaurusima tipa Polimca i ostalih jutarnjih i večernjih “znalaca” datuma proizvodnje iz Yu vremena čije se znanje dokida jedino u stažu i ambiciji trajanja blizu filma kao prostora svog interesa. Onda statistikama i popisivanjima anegdota iz vremena Yu filma kompariraju što je nekad valjalo, a što danas ne. U dogovoru s generacijskim prijateljima i priležnicima s filmskih festivala za koje rade kao selektori formiraju svoje tekstove ili “analitička” pisanjima o filmu. Ima veze s drugačijim analima. Realni impakt – negativna nula. Kritika kritike je nikad zaživljena disciplina jer se uvriježilo neobedasto mišljenje da su ta prezimena fol nedodirljiva, a itekako su puni fileova u kojima njihova profesionalnost ne da nije upitna nego je samo pitanje s koje točke ćete je prokazati – tu ćemo zasad stati.
Nadalje, hrvatske televizije neprekidno, unisono i sustavno ne podržavaju domaći igrani na način da će rezervirati termine za praćenje recentne domaće i regionalne filmske produkcije. Medijska nekultura i stav prema domaćem filmu određuje i reflektira katastrofične rezultate gledanosti točnije negledanosti domaćeg filma.
Iza svega je financijski interes
Posljedično, ne postoji na prste jedne ruke nabrojati ljudi mimo gorespomenutih koje možete zvati filmskim kritičarima čije je mišljenje vrijedno tri minute vaše pažnje, spora, rasprave i pričanja o istima. Ono, što postoji su, prva i ruka, situacije u kojima poznati i utjecajni redatelji koji kumuliraju nekoliko funkcija u HAVC-u, na zagrebačkoj ADU ili društvima filmskih djelatnika, redatelja i slično, zovu po redakcijama kulture svoje prijateljice novinarke s HTV-a ili friendove “filmske kritičare” po dnevnim tiskovinama, naručujući apriorni pljuvačke osvrte kontra filmova nekih od njihovih kolega koje treba u startu satrati, da ne bi slučajno dobili adekvatan, fer ili jednak prostor onom namijenjenom njima. Osim privatnih antipatija naravno da je iza svega financijski interes. Kako? Lako. Perolako.
U Hrvatskoj se dugometražni igrani filmovi snimaju samo i ako institucije odobre kapital. Inače, stop. Ne. I ne. Mogli bi milijuni doći u pitanje. Ili kad svjedočite dogovaranja među njima kako se doslovno po narudžbi satire recentni film određenih redatelja, dočim isti film kritičari iz Francuske ili Srbije, nezavisni od klanovskih i kuloarskih erha pseudointelektualnih kružoka, članovi FIPRESCI-ja, međunarodnog udruženja filmskih kritičara – pohvale i obaspu superlativima. I tako unedogled.
U zemlji u kojoj je strogo pravilo ne zamjeriti se kuloarima, kružocima, institucijama, prijateljima – profesionalni kritičarski modus operandi, referentna i relevantna, a napose profesionalna filmska kritika – ne postoji. Niti je referentna ni bitna za neuspjeh nekog novog domaćeg naslova u kinima. Jednako su neuspješni bez obzira što 13 likova na prostor od 4 milijuna ljudi mislilo o istom. Što se teatra tiče ili drugih vrsti plesno izvedbenih umjetnosti, otprilike je jednaka razina potrebe i interesa miljea mimo samih aktera predstave o tome što će koji strućljak online ili offline misliti i reći o njihovom radu. Šifra: stari zanati.
Pop Cooltura: Najduhovitiji ljudi u HR i regiji – neki novi YouTube klinci
Interes uvijek postoji
Za vrijeme filmsko kritičarskog staža, cca 15-ak godina po nekoliko domaćih medija, jednako kao i u glazbenom svijetu, afirmativne kritike donose ti prijatelje, negativne neprijatelje. Vrlo je bazna psihologija. Kada ideš hard core vjerovanjem u hladni profesionalizam i tupo zadržavaš stav da odgovaraš jedino svojoj savjesti i prosudbi by any means necessary – lako je moguće da pri prebačaju iz filmske kritike u druge sfere kreativnijeg bavljenja filmom riskiraš vječnu poziciju startanja od negativne nule. Jer sve će ti oprostiti i zaboraviti osim činjenice da se usuđuješ koračiti na unaprijed rezervirani teren na kojem oni sami nikad neće zaći i pokušati pipnuti sve ono za što sami nemaju talenta, muda, izdržljivosti, ljubavi ili strasti. Interes uvijek postoji. 🙂
Rekao je Tarantino prilikom predstavljanja posljednjeg filma “Once Upon A Time In Hollywood“: “Jedina filmska kritika koje me zanima je on koju bi napisao sam” i prilično točno sublimirao poziciju svih tih drugih, trećih i inih strana. U svijetu, na velikom igralištu. O Hrvačkoj kritici mišljenje može imati tek kroz zajedljivu opasku Brucea Willisa ili Cartmana iz South Parka kada spomenu da ih zanima tuđe mišljenje otprilike isto kao i mišljenje hrvatskih filmskih kritičara. Onih wannabe i onih sitno stvarnih.
Danas je dovoljno otići na You Tube pa ako Vas zanima relativno zabavno, neinficirano, stručno, referentno i relevantno mišljene o nekom novom naslovu – ukucati Jeremy Jahns, Chris Stuckman ili IGN. Eventualno, kliknuti do Thomasa Flighta ili What Culture sitea za zanimljive sekundarne osvrte i momente mimo filmske trivije. Tamo su video filtri prema onome što vas može educirati, zabaviti, informirati i zanimati o onome što dolazi od filmskog friškog i na čija mišljenja možete referentno brusiti svoje pro et contra. Sve drugo je – mah. Crno pod noktom. Štrc. Gdje su šibice? 🙂