Postoji ta čudna veza između diskvalificiranja prosječnog Amera ili Amerikanke kao ne osobito inteligentnog i površnog stvora. U kontekstu kino gledatelja to je lik koji voli svoj large size porciju pop corna, Coca Colu, blockbustere. A kad to nisu onda Transformersi, Avengeri ili slično iznad svega ne voli neameričke, a kamoli filmove na drugim jezicima, pogotovo ne titlovane. E, tom zadnjem segmentu prosječnog američkog kino gledatelja dodvoravaju se producenti koji u nedostatku originalnih scenarija svako toliko odlučuju napraviti remakeove sjajnih europskih filmova koji zbog opisanog kulturnjačkog nezadanjaštva nikad ne bi bili pogledani niti ni približno radili sličan brojčani rezultat i “uspjeh”.
Kao što su ne tako davno isto racionalizirali u slučaju sjajnog danskog trilera “Guilty” koji je dobio svoje jednako pristojno američko zrcaljenje s Jakeom Gylenhallom samo tri godine nakon originala, kao što su Davidu Fincheru podmetnuli “Girl With Dragon Tattoo” ili kako su kod nas preveli “Muškarci koji mrze žene” po romanu tada trendovskog nordijskog pisca Stiega Larssona samo dvije godine nakon originala Nielsa Ardena Opleva s Noomi Rapace u ponovljenoj glavnoj ulozi. Fincher naravno ne može podbaciti, točnije dosad nije nikad.
Naomi Watts kao svijetla točka filma
Treći u nizu najočitijih je aktualni naslov “Goodnight Mommy” Matta Sobela, po austrijskom originalu “Ich seh, Ich seh” Severina Fiala i Veronike Franz otprije nekoliko godina. U originalu je to bila vrlo tenzična i napeta priča na bazi intrigantne ideje o dvojici dječaka koji se vraćaju u dom u kojem je njihova majka lica zamotanog u zavoje, nakon operacije. No, je li to njihova majka?
Vrlo jednostavna premisa koja je dala široke mogućnosti darovitim autorima, baš kao i u originalu. Podsjetila je na prethodnik Michaela Hanekea čiji je “Funny Games” iz 1997. o dvojici sadističkih klinaca koji otimaju i muče obitelj u njihovom vlastitom domu dobio jednako dobri remake istog redatelja deset godina kasnije samo za američko tržište s Naomi Watts i Timom Rothom.
S tom razlikom da je “Goodnight Mommy” u američkom prijevodu opet s Naomi Watts kao svijetlom točkom filma, ružno nesnalaženje u sjajnom originalnom predlošku. Klinci blizanci su glumački dobri (Cameron & Nicolas Crovetti), no scenarističko razvodnjavanje i pulpovsko amerikaniziranje postavljenog koncepta je toliko plošno da ćete u jednom trenutku primijetiti ruku jednog od ekipa snimatelja položeno na umivaonik za vrijeme scene s Naomi Watts u kupaoni, baš kao što su prije tridesetak godina mikrofoni virili s gornjih rubova kadra te se niste mogli ne zapitati kako je moguće i zašto se to dešava. No, mimo podataka za IMDB triviju ova je prerada u svakom segmentu inferiorna originalu. Filmofili koji su gledali originalnu verziju bit će užasnuti ponuđenom limunadom, dok će oni koji se prvi puta suočavaju s predloškom moći naći nekoliko zadovoljavajućih momenata zbog kojih film može proći uz puno popusta i razumijevanja te tolerancije za netalentiranost tvoraca američke verzije.
5/10