BRUCE SPRINGSTEEN
Only The Strong Surviuve
Columbia – Menart
*****
Kao novi prinos svojoj drsko bogatoj diskografiji Bruce Springsteen je po drugi put posegnuo za coverima. Deset godina nakon sjajnog (najprije studijskog, a onda i koncertnog) albuma posvete pjesmarici Petea Segera “Seger Sessions”, odabrao je skladbe rhythm and bluesa te soula (mahom iz šezdesdetih kad ih je kao tinejdžer upijao) i objavio na friškom “Only The Strong Survive”. Ovog puta – ne računaju li se usluge puhača – bez podrške članova E-Street banda te uz, očekivano, raskošne aranžmane s gudačima i pozadinskim vokalima.
Za razliku od “Seger Sessiona” koji su vremešnim brojevima iz opusa kultne zvijezde američkog folka dali nova uzbudljiva čitanja, Springsteen je manje-više ostao vjeran izvornoj zvučnoj slici. Mana? Možda, no baš zbog toga žižak pažnje je u cijelosti na Bossu i njegovoj – naprosto sjajnoj i emocionalnoj – izvedbi. Uostalom to je i sam potvrdio kazavši da je uvijek do sada pridavao glavnu pažnju svom skladanju, melodiji, konstrukciji same pjesme i aranžmanima dok je glas bio u drugom planu.
Mada su koncertne izvedbe njegovih starijih i novijih “klasika” uvijek bile drugačije od studijskih izvornika ovog puta sve se promijenilo. A rezultat je sjajan. Njegova posveta Marvinu Gayeu i Jackieu Wilsonu u hitu Commodoresa “Nightshift” iz 1984. emocionalnija je i djeluje iskrenija nego li u (inače veoma dobrom) izvorniku, rockerska žestina znana s koncerata očita je u izvanvremenom standardu Frankiea Wilsona “Do I Love You” iz 1965.
Cijeli je album Springsteenov novi pjevački trijumf
Stoga odskače od originala (unatoč onim istim osebujnim pozadinskim vokalima) kao i iznimno (autobiografsko) posvajanje “Don’t Play That Song” s većom ulogom puhača od znane Arethine izvedbe ili stand-by-me stilistike verzije Bena E Kinga. Najkraće rečeno cijeli je album Springsteenov novi pjevački trijumf. Springsteen je u osnovi oduvijek – pa čak i ondxa kad ga je Columbia najavljivala kao “novog Dylana” – bio i soul pjevač i rocker koji diže stadionsku publiku u himničkim rock brojevima.No, ovog puta to je podignuo na novu razinu. U naslovnoj skladbi, coveru teme Jerryja Butlera zadržavši šarm originala i sugestivan uvodni narativ dao je i onu tipičnu springsteenovsku vokalnu (rockersku) “rašpu”, u Ruffinovoj “What Becomes Of The Brokenhearted” broj – i dalje obdaren Tamlinim wall of sound puhača, pozadinskih vokala i gudača – odvukao prema svojim autorskim naglašeno emocionalnim skladbama…
U “Soul Days” – koja je gotovo postala njegova autobiografska – odlično je pak legao uz legendarnog Sama Moorea, a čak i sjajnoj “Someday We’ll Be Together” – meni jednom od omiljenih klasika Supremesa i kataloga Motowna – produžio život u čudesnoj vokalnoj izvedbi na drugom polu od mazne verzije Diane Ross. Kao i još jednom klasiku, “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore”, koji doduše prilično vjerno kroči stazama Walker Brothersa ili “I Wish It Would Rain” Temptationsa s odličnim falsettom i “rašpom” te razigranoj “When She Was My Girl” Four Topsa. Ona je za razliku od originala s Levijem Stubbsom u glavnoj ulozi i wonderovskog sola usne harmonike uz doo-wop vokale, dobila gitaru i “rašpasti” vokal koji joj sjajno paše.
“Only The Strong Survive” nije album općih mjesta pjesmarice R&B-ja i soula; on nije konfekcijski cover album kakav se snima kad imaš zamor vlastitog autorskog materijala… On je ljubavno pismo soulu te izvođačima i skladbama koje strastveno voliš kao svoje! A to mogu samo rijetki. Poput Bossa.