U 56. godini preminula je Sinead O’Connor, za mnoge “kontroverzna” irska pjevačica koju mnogi pamte po neobičnom imageu s izbrijanom glavom, trganju fotografije Ivana Pavla II pred televizijskim kamerama te golemom hitu (i video spotu) s izvrsnim coverom Princeove “Nothing Compare 2 U”. “Kontroverze” vezane uz Sinead nisu bile glazbene već rezultat njene buntovne prirode. Najbolje prikazane u prošlogodišnjem dokumentarcu “Nothing Compares” koji je “pokrio” sve bitne epizode njenog “akcijašenja” u korist potlačenih, prozivanja katoličke crkve zbog seksualnih zlostavljanja, licemjerja Grammyja, rodne Irske zbog “nazadnjaštva”… Jer, kako je svjedočila u memoarima “Rememberings”, i sama je bila zlostavljano dijete.
Karijeru je započela u Dublinu još kao tinejdžerka s grupom Ton Ton Macoute, a nakon gostovanja 1986. na soundtrack albumu koji je napisao The Edge, gitarist U2, godinu kasnije dolazi do ugovora s tvrtkom Ensign za koje snima nastupni album “The Lion And The Cobra”. Album je imao raznorodni žanrovski materijal u rasponu od “I Want Your Hands On Me” nadahnute hip-hopom, do psihodelične “Just Call Me Joe” te pop hita “Mandinka”. I kritiku i publiku očarao je izniman glas, a medije njen punkerski image s frizurom na “nulericu” te očita sklonost za propitkivanje neuralgičnih društvenih tema, ali i nekonformističko ponašanje i provokaciju. Sljedeći “I Do Not Want What I Haven’t Got” iz 1990. bio je uvjerljiv kao i prvijenac, no golem uspjeh hit-singla “Nothing Compares 2 U” – nadahnuto pročitanog covera Princeove manje poznate skladbe – nadmašio je sve skladbe albuma.
Negaitvan publicitet i glazbene krize
Premda je demonstrirao sugestivnost i emocionalnu uvjerljivost Sineadinih izvedbi, zbog megauspješnice u drugi su plan potisnute iznimne skladbe “Three Babies”, “The Emperor’s New Clothes”, “I Am Stretched On Your Grave” ili “Black Boys On Mopeds”; skladba koja je govorila o još jednoj neuralgičnoj irskoj temi – policijskoj brutalnosti. Kontroverzno ponašanje poput odbijanja nastupa na koncertu koji je započeo sviranjem američke himne – što je izazvalo burne prosvjede u Sjedinjenim Američkim Državama – podrške IRA-i, protivljenja zabrane pobačaja u Irskoj, odbijanja Grammyja za album alternativne glazbe 1990. te javnog trganja Papine fotografije u programu “Saturday Night Live”, ali i njen kasniji pokušaj samoubojstva, u mnogome su joj odmogli u karijeri.
Ujedno, negativni publicitet bio je popraćen i izvođačkom krizom. Sljedeći “Am I Not Your Girl?” iz 1992. bio je tek osrednji, a “Universal Mother” iz 1994. uspjeliji sa središnjom temom koja je govorila o nasilništvu nad djecom. Album je ponovno bio odrađen kao kolaž različitih žanrova, no premda je uživao podršku kritike, loše je prošao na tržištu. Nakon novih medijskih kontroverzi s pokušajem samoubojstva, borbom za skrbništvo nad kćerkom i otkrivanjem vjere, 2000. izlazi “Faith & Courage” kojom dominiraju duhovne teme.
“Sean-Nós-Nua” iz 2002. svojevrsni je povratak izvornim nadahnućima i korijenima s 13 skladbi tradicionalnog irskog repertoara i najbolji album nakon prva dva studijska projekta. Album je – kao i česte suradnje i gostovanja na tuđim projektima – bio dokaz iznimnih vokalnih kvaliteta Sinead O’Connor. Dvostruki album “She Who Dwells In The Secret Place Of The Most High Shall Abide Under The Shadow Of The Almighty” iz 2003. donio je rijetke snimke, B-strane singlova, kolaboracije s brojnim glazbenicima poput Asian Dub Foundation, Adriana Sherwooda i Massive Attack, uspjele covere i cijeli jedan CD posvećen koncertnim snimkama.
Povratak na izvornu melodioznost
Novi studijski album “Throw Down Your Arms” snimila je 2005. u studijima Tuff Gong u Kingstonu na Jamajci u produkciji Slya i Robbiea. Album je donio zanimljive nove verzije reggae klasika. Naslanjajući se na duhovne teme kojima se bavila na “Faith & Courage” 2007. objavljuje zanimljiv dvostruki album “Theology” u cijelosti posvećen kontroverzi suvremenog svijeta nakon terorističkog napada na njujorške Twinse. Na prvom CD-u našle su se teme odsvirane na dublinskom sessionu u minimalističkom izdanju vokala i gitare, a na drugom su isti brojevi bili snimljeni u Londonu s pratećom grupom i gudačima.
Album “How About I Be Me (And You Be You)?” iz 2012. donio je povratak na izvornu melodioznost prvijenca i dalje nabijen emocionalnošću, a na istoj trasi bio je i dvije godine kasniji “I’m Not Bossy, I’m the Boss”. Ključni broj albuma bila je “8 Good Reasons” koji je – kao svojevrsni odgovor Cyrus Miles s kojom je “polemizirala” – govorio o izrabljivačkom karakteru diskografske industrije.
Stvari koje su je udaljavale od scene
Tvrdoglavo brođenje izvan struje o temama poput zlostavljanja djece, rasizma, zatucanosti organiziranih religija… koje su pratili mahom zlobni i senzacionalistički napisi u medijima te osobni problemi s mentalnim zdravljem, ali i odluka da – nakon kraćeg vremena kojeg je provela kao svećenica u katoličkoj sekti koja je upražnjavala tradicionalnu Tridentinsku misu na latinskome – prijeđe na Islam i promjena imena u Shuhada’ Sadaqat, Sinead su sve više udaljavali od scene.
Nagomilani osobni problemi, kronična fibromialgija (bolest koju karakterizira bol u mišićima, kostima i tijelu, a popraćena je umorom, problemima sa spavanjem i pamćenjem te čestim promjenama raspoloženja) i agorafobija, raspadnuta četiri braka i samoubojstvo sina, rezultirali su depresijom pa i najavama samoubojstva. Glazbena ostavština Sinead O’Connor s deset albuma vrijedna je pažnje najviše zbog prva dva i dva posljednja studijska albuma te podcijenjenog “Sean-Nós-Nua”. Premalo za pjevačicu i autoricu njenog kalibra.