Rick Rubin je genijalac prije svega, a onda vrlo pošten lik. Također je vrlo uspješan poslovni čovjek i brand manager. Pričem je jedini brand oko kojeg je u životu brinuo nakon pokretanja diskografske kuće Def Jam recordings kao start upa komercijalnog uspjeha rapa u svijetu, upravo onaj njegov sam.
Dugobradi i dugokosi čupavac iz New Yorka nije mogao proći nezapaženo kada se u njegovom portfoliju nagomilalo imena od Beastie Boysa, Run DMC-a, Public Enemyja, Johnnyja Casha, RHCP-a, Toma Pettyja, The Culta, Danziga, Slayera, AC/DC, Micka Jaggera, Neila Diamonda, SOAD-a, Saula Williamsa, Shakire, Weezera, RATM-a, Gossipa, Macy Gray, Audioslavea, Jay Z-a, Mars Volte, Metallice, Lane Del Rey, ZZTOP-a, Eminema, Lady Gage, Eda Sheerana, Wu Tang Clana, pa sve do Imagine Dragonsa i Jovanottija levitirajući veći dio karijere između rapa, metala, crossovera pa kasnije sve do akustik countryja i inih pop formi.
Iskustvo pretočeno u knjigu
Taj široki dijapazon izvođača s kojima je surađivao nikad ga nije lovio etiketom svaštara ili komercijalnog orijentiranog zvučnog eksperta. Samo kao čovjeka koji usmjerava, sugerira, predlaže sisteme eliminacije ili naglašavanja u glazbi spomenutih i još desetaka drugih. I taj mu model rada uglavnom u dobrom omjeru donosi i komercijalni i medijski i kvalitativni uspjeh.
Točnije izvođačima nasađenim u njegovim minimalističkim Shangri La studijima. Mimo mita o njemu kao liku zlatnog dodira ispeglana je dekadama i istočnjačka lifestyle ideologija i način života koji odgovara zen budističkim minimalističkim principima eliminiranja svega zapadnjačkog i stresnog čemu je u svijetu amerikanizacije showbizza mogao i jest izložen. Na tim osnovama osim pokojeg promotivnog gostovanja u razgovorima s likovima poput Pharrella Williamsa ili ukazanja u video spotovima Beastie Boysa do Jay Z-a, Rubin je osjetio potrebu kumulirati svoja duhovno glazbena iskustva u korice.
Kompilacija misli i razmišljanja
Knjigu “The Creative Act: Way Of Being” kojoj nije za ciljem bilo postati Biblijom uspješnog svladavanja zanata, već samo kompilacijom misli i razmišljanja koje su profunkcionirale u njegovom slučaju. Omogućavajući si spajanje dva kreativna svijeta – onog glazbenog i onog medijsko promotivnog zbog kojeg ga se čita sa zanimanjem, Rubin se koristi podosta eteričnim izborom alata. Jer, nitko još nije otkrio točno što on to producentski i glazbeno radi osim što sluša i osjeća glazbu, kako sam kaže. Kanalizira energiju koju mu glazbene vibracije rade po i u tijelu te je dijeli sa svijetom tj. suradnicima koji će ga posluhnuti ili neće, sve je dobro, kaže Rick.
Već od početne teze i citata Roberta Henrija kako “cilj nije stvoriti umjetničko djelo već biti u onom stanju u kojem umjetničko djelo postaje neizbježno“ Rubin se služi finim generalizacijama koje mogu proći i kod publike Ane Bučević, Vidovitog Milana i čitatelja sklonih racionalizacijama istočnjaka a nezadovoljnih paletom ponuđenih zapadnjačkih, mahom materijalnih zadovoljština.
Misli s dozom skepse
Iz pozicije multimilijunaša svaka njegova duhovna misao može se promatrati s dozom skepse jer lako je biti duhovnim u materijalnom bogatstvu i stanju koje si je radom ili maglom pribavio dosad. Taj nivo spoznaje nije karakterizirao ambicioznog mladića dok iz svog sobička i studija prava pokreće prve naznake diskografske kuće. Tek kasnije, bildajući zidove iskustva Rubin postaje svojevrsnim guruom i ležernim stilom pristupa ljudima i kreaciji pokazuje potencijalne puteve kako.
O čitatelju ovisi hoće li zinuti oduševljen i popiti sve s Rickovog dlana ili pak s ciničnim smiješkom popratiti njegov nauk. Yeah right majstore, prodaj to u 52.-oj državi Amerike – brdovitom Balkanu. S koje god strane spektra mu prilazili, “Kreativni čin: način postojanja” u 78 područja razmišljanja i preko 400 stranica (uključujući i blank pages pri kraju za čitateljeve vlastite notice i zabilješke) nudi self help pristupom načine pronicanja i komuniciranja demona ili anđela vlastite kreativnosti. Obzirom na zapremninu u knjizi je premalo konkretnih situacija i modela rada, više se distopijski uranja u metafiziku, osjećaj i teoretiziranja i doživljaj.
Nikom nije jasno što on to i kako čini
Tu i tamo zgodne sekvence i skice poredbi Ramonesa i Bay City Rollersa, reakcije Briana Wilsona na Beatlese, dodiri Andya Warhola ili Oscara Wildea, poredbe glazbenog stvaralaštva s filmom ili grafičkim i likovnim kreacijama, citiranja Theodorea Roosevelta svjedočit će Rubinu kao čovjeku širokih interesa, načina promišljanja i kanaliziranja svog uspjeha. Povratak na početak priče o ovom djelu. Nikom nije jasno što on to i kako čini, obzirom da po vlastitom priznanju niti je neki muzičar, studijskim tehničkim instrumentima jedva da se služi, u realnu produkciju glazbe jedva da se dotiče, to mu odrađuju studijski inženjeri zvuka.
Ali uspio je. Svi znaju za njega, svi se referiraju njegovom radu, svi kupuju stotine albuma s njegovim producentskim dodirom i to mu svakako otvara vrata predstaviti se i na ovaj način. Knjigom koja čitatelja neće učiniti bitno duhovnijom osobom niti kreativnijom. Ali iskusnijom za nečije tuđe misli, svakako. (Planetopija, meki uvez, 400 stranica, lipanj 2023.)