Na današnji dan, 27. listopada 2004., preminuo je Zdenko Runjić. Pišući prije dvadesetak godina opsežnu bilješku za box s pet CD-a na kojima su bile zbrojene skladbe autorsko-izvođačkog dream-teama Runjić – Dragojević, zapisao sam da skladatelji popularne glazbe imaju iznimnu privilegiju, možda kaznu, da sami svojim skladbama ispisuju svoj portret u javnosti. Ako je to doista točno, tada je Runjić skicu svojeg budućeg glazbenog portreta sam naznačio još 1963. skladbom “Čovjek od soli” i – pokazalo se proročkim – stihovima “more i sol me prate”.
Konačno, tu svoju sudbinsku povezanost s morem, Dalmacijom, glazbenim naslijeđem Mediterana (i u Domenicu Modugnu, zbog kojega se latio skladanja, ali i u anonimnim pučkim skladateljima izvorne dalmatinske pjesmarice), pretočio je u barem četrdesetak antologijskih brojeva hrvatske popularne glazbe te još mnogo više uspješnih šlagera i dalmatinskih šansona. Postajući i sam – poput Miljenka Smoje ili Olivera – metafora Dalmacije.
Uspješan skladatelj
Premda zapamćen prvenstveno kao “songwriter” Dalmacije najuže povezan s uspjesima Olivera, ali i drugih velikih imena domaće scene poput Tereze i Meri Cetinić, a u devedesetima i uzletom Gorana Karana, Runjić je bio uspješan i kao skladatelj opće pop-prakse. Posebice u prvoj fazi karijere kada su njegove “Vrbe” u izvedbi one-hit-wondera Stevana Zarića pobijedile na utjecajnom omladinskom festivalu Subotica ’63. Ili kad je “Oluja” u sjajnoj izvedbi Josipe Lisac i grupe Mladi levi bila pravi hit sa Opatije ’70, a “Potraži me u predgrađu” s opatijskog festivala 1964. osigurala komadić vječnosti pjevaču Ladi Leskovaru.
Ipak, kada bih iz goleme Zdenkove diskografije morao odabrati album koji bi – možda čak više od kasnijih višetomnih boxova i kompilacija – zrcalio esenciju njegove glazbe, izbor bi bezrezervno pao na “Poetu”: album kojega je, dakako, otpjevao Oliver Dragojević. Objavljen 1978. on je pravi zvučni spomenik Zdenkovom i Oliverovom kreativnom i komercijalnom uspjehu. Ne bez razloga jer najuspješniji skladateljsko-pjevački dvojac u povijesti glazbe ovih prostora, iste je godine na splitskom Festivalu trijumfirao u sve tri festivalske kategorije: “Poeta” je naime uzeo Prvu nagradu publike, “Oprosti mi pape” je proglašena najboljom u “Večeri šansona”, dok je himnička “Cvit Mediterana” bila pobjednik u izboru za pjesmu posvećenu predstojećim Mediteranskim igrama u Splitu.
Runjićev kreativni vrhunac
Album “Poeta” je bio i do danas ostao izniman zbroj hitova i antologijskih standarda. Naime, osim splitskofestivalskih uspješnica – naslovne teme, “Zelene grane s tugom žuta voća” (sa sjajno uglazbljenim stihovima Tina Ujevića), “Oprosti mi pape” – te drugih festivalskih zgoditaka (“Zbogom ostaj ljubavi”, “Majko da li znaš” i fascinantne emocionalne “Molitve za Magdalenu”), na albumu se našla i antologijska tema iz filma “Roko i Cicibela” “Ča je život vengo fantažija” s izvanvremenim tekstom Momčila Popadića.
Premda su slijedili mnogi kasniji uspjesi, nastavak plodne suradnje s Oliverom, neki od najkomercijalnijih brojeva – poput “Žutog lišća ljubavi” – a u devedesetima i uspješna uloga glazbenog poduzetnika s utjecajnim festivalom Melodije hrvatskog Jadrana, “Poeta” je bio Runjićev kreativni vrhunac. Remek djelo hrvatske popularne ili, kako se tada zvala, zabavne glazbe.
Prerana smrt velikog autora
No, Runjićeva “štorija” je počela mnogo ranije. Nitko neće znati što je očekivao kada se 1962. kao dvadesetogodišnji student elektrotehnike zaražen ehom prekomorskih sanremskih zvukova i Modugnovom šlagerskom revolucijom, oglasio na Melodijama Jadrana te debutom “Ćakula o siromajima” uzeo prvu nagradu publike i nagradu za stihove? Možda je želio mrvu medijske slave koja je u to doba, štedljivo i sporo poput infuzije, kapala s ono malo zabavno-glazbenih televizijskih programa? Ili možda tek prigodu za ostvarenjem slutnje da bi baš on – samonikli skladatelj i zaljubljenik u glazbu koji se bolje snalazi s integralnim računom nego li notnim pismom – mogao tu nešto kazati? No, ma kakav bio predumišljaj debitanta Runjića, zacijelo ni u trenucima dok je primao pobjedničku nagradu nije slutio da je netom započela jedna duga i plodna autorska karijera koju će prekinuti samo neumoljiva i prerana smrt 42 godine kasnije.
“Ćakule o siromajima” bile su pravi zgoditak, a i danas u sačuvanoj snimci Terezine izvedbe na kompilaciji “Prozor kraj Đardina”, prokazuju talent i poetiku autora koji je u kasnijim godinama skladbama poput “Čovik od soli”, “Balada o tovaru” i “Picaferaj” – baš kao i Arsen svojim autorskim rukopisom i izvođačkim rafinmanom – pomogao skovati dalmatinsku šansonu. Odnosno utemeljio vlastiti autorski trade mark kojemu je dobrano ostao vjeran sve do početka devedesetih.
Zdenko, nažalost, nije doživio realizaciju “Grgura”. Doživio je pak sve drugo o čemu je mogao sanjati kao debitant s “Melodijama Jadrana”: Porin za životno djelo, odličja, platinaste ploče i sva moguća priznanja koja se daju velikima te slavu kakvu skladatelj popularne glazbe rijetko stječe. No, kada se sve veliko i ono malo zbroje i oduzme, Runjić bi valjda bio najzadovoljniji s onih četrdesetak antologijskih skladbi koje su, htjeli to priznati ili ne, trajno impregnirali drugu polovinu 20. stoljeća u jednoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot