Više od dvadeset godina siječanj je u Hrvatskoj tradicionalno rezerviran za rukomet. A sve je počelo 2003. godine kada su naši rukometaši senzacionalno postali prvaci svijeta. Toliko su tada zaludili cijelu državu da ih je samo na Trgu bana Jelačića dočekalo 100 000 ljudi, a potom i u svim rodnim mjestima zajedno još najmanje toliko. Cijelu tu priču na više od 150 stranica ispričao je kroz razgovore s tadašnjim reprezentativcima i trenerima nekadašnji novinar Sanjin Španović u knjizi “Uvijek ćemo imati Portugal – od ponora do svjetskog trona”. “Uvijek ćemo imati Portugal” bavi se tim putem naših rukometaša od zadnjeg mjesta u Europi 2002. godine preko šokantnog poraza od Argentine na početku prvenstva, zaostatka u poluvremenu u idućoj utakmici protiv Saudijske Arabije do magičnog niza od osam pobjeda i osvajanja naslova prvaka svijeta pobjedom u finalu protiv Njemačke.
O knjizi, zainteresiranosti za sport u Hrvatskoj i Lini Červaru, razgovarali smo sa Sanjinom Španovićem.
Dvije dekade rukometa
“Uvijek ćemo imati Portugal: Od ponora do svjetskog trona” otvara aktualnu godinu paralelno s prvenstvom na kojem at the moment naši po fantastičnom otvaranju protiv Španjolaca ovise o puno toga na putu do polufinala Eura. Kronologija Vaše knjige seže dvije dekade unatrag kad su postali svjetski prvaci 2003. Osim sjajnog izdavačkog timinga što je sve iza motiva prisjećanja tih dana ponosa i slave.
Uspjeh je lajtmotiv cijele priče. Jer bez uspjeha nema tog pogonskog goriva koje se redovno dolijeva u bolid rukometne reprezentacije tijekom siječnja i 21 godinu kasnije. Uspjeh je sve u sportu, a ova priča je najbolji dokaz. Da nije bilo tog zlata u Portugalu u siječnju 2003. godine ne bi mi tako pratili rukomet. Kad izostane uspjeh kao zadnji par godina ostaje nostalgija za onim vremenima koja su uvijek bila bolja, a kad imaš svjetsko zlato onda zaista i jest tako. I na toj nostalgiji voziš bolid rukometne reprezentacije i na rezervi, ali voziš utrku protiv nekog stojadina, spačeka i ostaloga što košarka, odbojka i ostali momčadski sportovi u Hrvatskoj jesu.
Naravno, nogomet je svijet za sebe, postoji nogomet i ostali momčadski sportovi. Ali tog siječnja je rukomet postao drugi sport u Hrvatskoj i to traje dan danas na temelju uspjeha koje su imali, a koji su uzimani zdravo za gotovo.
Zdravo za gotovo su uzeti i oni tada kad su bačeni na otok usred Atlantika bez ikakvog znanja šire publike, bez očekivanja i onda našli put do dočeka u Zagrebu na Tru pred 100 000 ljudi što je do tada imala samo najveća, Janica Kostelić, a poslije njih nogometaši sa srebrom i broncom.
Koga sve prati knjiga?
Hrvatski rukomet kao i košarka vuče korijene od prilično jake ex Yu. Koje su ključni trenutci i dramski punktovi kojih se knjiga drži? Ivano Balić, Lino Červar, Pero Metličić, Kaleb…kasnije su se fine bitke i ljudske i terenske drame plele oko rivaliteta Balića i Karabatića. Koje napetice sve mimo rezultatskih Vaša knjiga prati…
Sve treba gledati kroz kontekst vremena i situacije, pa i ovo što postavljaš u pitanju. Prošao sam to u knjizi baš. Prve rukometne medalje nezavisne i samostalne Hrvatske, europska bronca u Portugalu 1994., svjetsko srebro na Islandu 1995. i olimpijsko zlato kao kulminacija niza na Olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti su ipak bile relikt stare škole propale države. Nakon toga dolazi do smjene generacije i pada rukometa u prosječnost. Nekako u to vrijeme rukometom se počinju baviti spomenuti Balić, Metličić, Lacković, Vori, Džomba, Zrnić koji opet, prate te uspjehe i dobivaju zarazu tim sportom. Oni su produkt prve jedinstvene kadetske lige u Hrvatskoj 1995. godine protiv koje su se svi klubovi jako borili jer im je bio novi trošak, a ne ulaganje.
Portugal je bio trenutak njihovog sazrijevanja i predstavljanja svijetu. Njihovo zlato u Portugalu, pa onda i ono olimpijsko zlato u Ateni 2004. godine će zaraziti nove generacije rukometaša i stvoriti nove zaplete rukometne priče u Hrvatskoj idućih 21 godinu. Evo, Domagoj Duvnjak je bježao iz škole u Đakovu da gleda Portugal 2003. i imao svoje idole s kojima je kasnije igrao u reprezentaciji. Karabatić je došao kasnije i nikad neću prežaliti što ga Balić nije pogodio u glavu kada je trebao u Areni da njegovu aroganciju koje je danas svjetski rukomet i sport pune sreže u korijenu. Jer, naši igrači su bili iskreni zanesenjaci koje zato javnost obožava i dan danas.
Rukomet u siječnju ima 4 milijuna izbornika
Da postanemo prvaci knjiga bi bila hit, ovako će biti lijepi podsjetnik i analitički spomenar i TV kalendar za rukometoljupce, ne impliciram scenarij, ali prema svemu prikazanom nakon otvaranja ispada da je psihološka snaga i onaj mentalitet “uvijek se nešto desi zašto nismo” najveći problem i ove repke. Vaš osobni stav prema našem rukometu nekad sad. Nakon Line Červara i njegova doba i berbe medalja pa godina traženja, rukomet ima svako toliko svoje trenutke…ali uvijek ostaje onaj ALI.
Nisam ja rukometni stručnjak da dajem ocjene. Jer rukomet u siječnju ima 4 milijuna izbornika, a poslije životari liga u prosječnosti. To je pitanje sustava i ustroja klubova, lige, saveza. Ja sam samo kroz razgovore sa svjedocima vremena i trenutka s, ne prvog reda, već terena, ispričao priču koja je baš holivudska.
Ova knjiga nije sportski alamanah već roman koji kroz njihovu živu riječ uz puno anegdota, nepoznatih detalja, kroz širi pogled na kontekst vremena i prostora prati put do svjetskog vrha kroz baš izraženu neimaštinu, a poslije i analizira ostavštinu tog zlata koju smo i sada osjetili.
Ne postoji čarobna formula u sportu, pa niti 10 čitatelja koji pročitaju knjigu neće ima 10 istih odgovora što je bilo ključno i što je presudilo da nakon gubitka od Argentine i muke protiv Saudijske Arabije posljednja momčad Europskog prvenstva postane prvak svijeta. Ja sam pokušao ući u njihovu intimu, način razmišljanja s odmakom od 20 godina kada su oni odrasli i realizirani ljudi te ispričati tu priču. Možda i ona posluži novim generacija za pronalazak motivacije, inspiraciju za nove uspjehe. Kada nema uspjeha, dobra je priča o njemu da stvori novi.
Bljeskovi su rezultat stihije
Koliko su svi naši sportovi “žrtve” nogometa i nemanja toliko novaca u drugim sektorima i potencijalnih trenutnih bljeskova individualnih sportova (skijanje, MMA, tenis, veslanje)?
Ne gledam tako. Jer nogomet je svijet za sebe s razlogom, nogomet je biznis stvoren na emociji koji ima temelj i koji svako ulaganje ako je pametno, dugoročno isplaćuje nekoliko puta. Nisam ni ja kriv što drugima taj priča nogometa je alibi za svoje neuspjehe u svojim sportovima. Samo pitam takve koliko su ekonomskih studija pročitali oko nogometa, evo primjerice posljednju Deloitteovu o situaciji nogometnog ulaganja u Saudijskoj Arabiji godinu dana poslije i prostorima za napredak.
Bljeskovi su rezultat stihije, traženja instant uspjeha bez jasnog temelja i sustava. Mislim da to baš ima skijanje sada.
Jedno je kad imaš vanzemaljce kao što su bili Kostelići i s njima sponzora kojeg poželiš. Pa tako je bilo i rukometašima 2003. i 2004. godine. Svaka tvrtka koja je držala do sebe i danas ima u siječnju rukometaše u reklamama. Sada kada imaš u skijanju skijašice i skijaše koji su dio gornjeg doma svjetskog skijanja ili pak i dio vrha, onda možeš stvoriti kvalitetni temelj za daljnje realiziranje talenata u kvalitetne sportaše. A one koji ne uspiju napraviti ljudima koje je sport oblikovao dajući im neprocjenjive vrijednosti i navike koje mogu kasnije u karijeri koristiti. Tu je samo pitanje strpljivosti koje je očito u skijanju došlo na naplatu, ali lakše je doći na tu razinu, treba tu i ostati. Košarka recimo ima neki rast u Hrvatskoj, ali dok god tri najbolja kluba smiju igrati privatnu ligicu u kojoj kolo vode likovi sumnjivog morala, a da nema niti uspjeha reprezentacije niti taj rast se neće doživljavati.
Treba gledati kontekst vremena. Mrzim isključivost
Tko su likovi za vrijeme knjige i nakon iste koji ti se čine ključnima za upsove i downove rukometa u RH?
Ali to su normalne faze. Imaju ih i Francuzi, imaju ih i Švabe, Danci, sada Španjolci. Ali oni imaju sustav, ne samo sportski, već i onaj politički. Pitanje poreznih olakšica ulaganja u sport, podržavanja omladinskih pogona, namjenskog trošenja dotacija jedinica lokalnih sportova u sportske klubove. To kada se posloži čvrstom rukom onda nećemo više imati individualnih zasluga i krivnji. Pa u knjizi sam ispričao priču o Draganu Kovačeviću i Ivici Todoriću koja je zanimljiva anegdota, ali pokazatelj situacije tada. Danas kada ju spomenem netko misli da ja njih amenstiram ili pokušavam amnestirati od njihovih sudskih procesa. Nit me ti procesi zanimaju, nit o aferama Janaf ili Agrokora znam previše. Nisam ja više novinar da to moram pratiti i znati materiju.
Ja sam sada tu kao neki publicist koji će to kroz ispovijesti rukometaša, pa i razgovor s tim ljudima dokumentirati držeći se objektivnosti. A onda mogu u ovakvom razgovoru staviti to u širi kontekst. Evo, pitanje je bi li bilo rukometnog zlata da nisu ti ljudi potegli. Jesu li oni u ovoj priči pozitivci? Jesu. Ali ne znači da su amnestirani od nečega kasnijeg ili slično. Ili da su generalno pozitivci ili negativci. Samo treba gledati kontekst vremena. Mrzim isključivost, pogotovo kako starim i postajem, usudio bi se reći zreliji. A kad imaš sustav onda ni takvi ljudi nisu bitni.
Moraš imati karakter
Prati li model rada u rukometnoj repki taj sindrom malog sportskog naroda s velikim rezultatima i uspjesima po kojem ne postajemo, tj. postajemo, ali ne održavamo za vrijeme trajanja perioda generacije reputaciju svjetske velesile poput Francuza recimo. Puno je takvih bljesaka u kojem u timskim sportovima pa sad i nogomet, nekad košarka, stalno rukomet i vaterpolo bivamo uvijek među favoritima, ali često budu suci krivi, a ponekad i mentalitet…
To je sad pitanje odgoja, tih omladinskih generacija, stručnjaka, pa i ljudi u sektorima klupskih komunikacija koji moraju znati objasniti realna očekivanja, a ne stalno stvarati euforiju bez ičega. Evo ti pobjede protiv Španjolske pa poletiš, pa padneš nakon remija od Austrije, pa onda Francuska kao zamalo, ali suci. Koji suci, mi smo si uvijek krivi. Nisu suci bili vjetar u leđa u Portugalu ili Ateni, naprotiv. Ali moraš imati karakter. Evo i Portugal, pazi ideš kao zadnji u Europi na Svjetsko prvenstvo nakon izborene pobjede protiv Češke pred 150 ljudi u Kutiji Šibica u kvalifikacijama. Dakle, nikoga ne zanimaš. I onda izgubiš tamo od Argentine, gubiš u poluvremenu od Saudijske Arabije.
I što je recimo jedna od ključnih sastojaka te Vegete uspjeha tada? Nema interneta, ima roaminga, nema društvenih mreža. Ne čitaju ta pljuvanja, ne dolaze do njih novi novinski napisi, komentari ispod. A svi digli ruke od njih.
Samo oni to u tom hotelu ne znaju baš i nalaze unutarnju snagu i postaju prvaci jer rastu iz utakmice u utakmicu sa samopouzdanjem. I tako nastaje generacija koja je na kraju krajeva uzela u idućih 10 godine više od 10 medalja, samo što osim Atene nije bilo više zlata, a srebro i bronca nekad nisu dovoljni našem društvu.
Lino bi u bilo kojoj drugoj državi u tom svom gradu imao spomenik već sada
Molim Vas još malo opservacije i proširenja misli o liku i djelu Lina Červara. Rukometni Ćiro i lik kojem se posložilo sjajne generacije ili neurotični woodyallenovski genij tipa Gipsa Kostelića? On je s dramaturške strane jedan od živopisnijih karaktera.
Lino je Lino. Taj je pobrao najbolje ne samo od Ćire ili Gipsa, već i od tog trenera za fizičku spremu Chicago Bullsa kojeg spominjem u knjizi, Tute Živkovića i drugih genija. E sad je problem što nije uspio ono loše u sebi suzbiti i sebi štetiti kasnijih godina. Ali to nije na meni da se u to petljam. Ja sam Linu pratio kao lika kroz to zlato u Portugalu i kako on nastaje. Što je bilo poslije, neka se time bavi netko drugi. Meni je s njim u razgovoru bilo ugodno, čak sam uživao u nadmudrivanju u razgovoru, izvlačenju detalja iz njega, njegovih zaključaka i pogleda, razmišljanja. Lino je veliki manipulator, u pozitivnom smislu te riječi u pitanju epohe 2003. godine. Čovjek je koristio sve smicalice da motivira jednu bandu da dođe do trona, koristeći pametno svoj stručni stožer.
Pa igrači su ti koji kažu da je njegova bila zadnja, da je on pazio na detalje, imao te fore. Oni su tamo bili s njime i kovali zlato, ne ja ili vi. To što čitajući knjigu nekoliko njih mene poslije zove i veli da je nevjerojatan taj njegov ego koji dolazi kroz njegove izjave u knjizi na vidjelo nije moj problem.
I što oni misle danas o njemu sa širim pogledom na malo dužu epohu. Ali za zlato u Portugalu će reći ono što su rekli i što sam zapisao u knjizi. Lino je bio veliki radnik tada, njemu je vođenje reprezentacije tada najveća opsesija, veća nego danas kada on misli sa 73 godine da je najbolji izbor. Ali opsesiju je nadogradio sa svjetskim i olimpijskim zlato. Za to mu moraš skinuti kapu, stati mirno i stisnusti ruku. Ali ne može zbog toga on biti nedodirljiv da ne govoriš o drugim stvarima i diskutiraš o nečemu što on ne želi da se čuje, već da ga se slavi kao mitsko biće. Doduše, Lino bi u bilo kojoj drugoj državi u tom svom malom gradu imao spomenik već sada, u Umagu nema. Možda i zbog svog karaktera i ega.
Kako je prošla prijašnja knjiga?
Kratki osvrt na “Zeku”. Kako je knjiga prošla i financijski i medijski i brojkama, s autorske strane osvrt iza ramena, čisto da možemo staviti u kontekst države nečitaća i ljudi koji po statistika pročitaju pola knjige godišnje. Ne znamo što će s drugom polovicom…
Sportska publicistika očito ima svoju publiku i čita se jako dobro jer rezultati su iznad prosjeka, ne samo Zeke, već i drugih sportskih biografija u Hrvatskoj. Samo što svi snobovski kažu da je to tako jer je to sport, ili koji već izgovor imaju i misle da su druge tematike Bogom dane. Nisu, kao što nije sportska publicistika. Ali je zanimljiv biznis slučaj koji se može analizirati, pa i prenijeti neki segementi na motiviranje ljudi da čitaju i druge knjige. Neka se jave slobodno, ispričam im ja sve fore koje sam koristio u promociji knjige “Zeko”, pa sad i “Uvijek ćemo imati Portugal”.
Naravno, i saslušam njih, jer uvijek imaš od bilo koga nešto naučiti. Meni jedna osoba koju znam iz viđenja koja ima svoju tvrtku veli da je njen mali htio za izbornu lektiru Zajeca i da je iz nje dobio 5 i pohvalu profesorice uz prozivku što tako ne obrađuje ostalu literaturu koja je obvezna. Nisu ni taj mali ni mama adresa za to pitanje, već drugi. Ja nisam učahurena osoba, volim komunikaciju, diskusiju, ali kad pokažeš stav na temelju nekog iskustva, znanja, primjera pa i izvana, onda si ti pun sebe. Ili kada ti netko kaže da moraš prihvatiti uvjete najvećeg lanca knjižare jer tako svi to rade i da nema druge. Ma ima majstore, uvijek ima plana B, pogotovo kad je digitalizacija napravila svoje, kad je nastao internet. Ti suludi rabati i kreditiranje nisu dio moje igre, ja ih gledam malo drugačije, ali moram paziti kako da ih opišem jer mi je odvjetnik savjetovao da ne izgovaram tu riječ.
Koja je iduća knjiga?
Kao i uvijek oko kraja nas najviše mora zanimati u kojem smjeru ide literarni nastavak, redom aktualne logike Zeko – rukometaši – mogla bi neka vaterpolo, skijaška, košarkaška ili koja priča pasti?
Eto, odmah tjeranje na sportsku publicistiku. Tko kaže da iduća knjiga neće biti neki dobar putopis ili neka druga tema. Uostalom, i nakon biografije Velimira Zajeca sam mislio da neću pisati neko vrijeme, da neću ići u sportsku tematiku pa je nastala ideja o ovoj knjizi o rukometu koja je pozitivno iznenadila mnoge i baš dobro prošla u prvoj fazi. Tako da što će biti, ne znam ni ja sam. Što god da kaže, lagao bih. Imam neke ideje, ali mora sve sjesti na svoje u pravom trenutku. Na kraju krajeva, dužan sam još onaj dokumentarac o transplantaciji jetre u Hrvatskoj. Čekam da se završi obnova KB Merkura pa da tamo ugnjavim svoje doktore da se to napravi.
Nedavno je bilo 25 godina od prve transplantacije jetre u toj bolnici. Imali su ih više od 1700, ja sam u statistiku se eto upisao dva puta. I znam iz prve ruke kakva je to reprezentacija prvaka u svom sportu. Pazi, 1998. godinu pamtimo kao godine one francuske bronce Ćirinih Vatrenih, a ovi su tada krenuli sa svojim kontinuitetom. To je prava repka koja zaslužuje da ih se upiše zlatnim slovima u povijest naše države.