Romantiziranje smrti rano preminulih pop zvijezda jedna je od najantipatičnijih navika strvinara pop kulture i ljubitelja smrti kao jednog od najvećih afrodizijaka publike i novog milenija. Umreš, awwwww kako si bio predivan i naš. Osobito ako si za života bio u poprilično antiprotivnom stavu prema slavi i doživljavao je ne kao must ni opsjednutost nego nužno zlo tvoje želje bavljenja onim što te čini sretnim. Ili bar nalaziš utjehu od svojih emo raspada.
Kaotičan, alkoholom, drogama i emotivnim rasulom prepleten život, glasom i melodijom obdarene britanske preminule pop zvijezde i njena smrt svakako nisu dovoljni za masovnu onaniju. Predivan retro album ‘Back To Black’, apsolutno jest.
Mitomanija izgrađena oko njene prerane smrti i nedotaknutog pop melodijskog genija već je u kontekstu sjajnog dokumentarca ‘Amy’ ispričala i posvjedočila podosta onoga što je fanove zanimalo vezano za (ne)razumijevanje padova heroine nekih novih melankolija.
Velika količina patetike
Amy Winehouse je bila iznimno zanimljiv karakter za studioznu psihološku međuigru i profiliranje u kontekstu žene rastrgane između emocija prema nestabilnom junkie karakteru, liku s kojim je dijelila strast i momente razorne veze pune nezrelih i nedefiniranih emocija.
Sve to i ništa od toga nećete saznati iz iznimno promašene TV dramice ‘Back to Black’. Produkcijskog drlježa i amaterskog pokušaja hvatanja za biopicove kao formu i formulu koja je nakon komercijalnog megauspjeha kremanja života Freedijea Mercuryja u ‘Bohemian Ehapsody’ dala misliti kako je formula za mahanje repom perolaka.
Ne ulazeći u to kako se mijenjala ekipa od redateljske do glavnoglumačke, finalni produkt autorski i redateljski potpisuje žena kojoj na filmografiji stoji i „50 nijansi sve“ dočim je scenarij potpis Matta Greenhalgha. Ta količina patetike i loše karakterne melodramatike, nikakvih povezivanja likova, objašnjenja kauzaliteta i motivacija tko što i zašto to čini, moguće je samo u sedlarovsko vrdoljačkom miljeu. Taj je i ponuđen u prezentaciji upsova i downova filma. Od 2015. se razvijalo u raznim varijantama produkcije filma kako će izgledati da bi na kraju od njega digli ruke svi te ga sklepali tek da ne moraju na sud opravdavat penale zbog ulupanog novca.
Interpretacija glavne glumice
Biopicovi ovog tipa osim minimuma respekta prema figuri o kojoj se radi ovise o interpretaciji glavne zvijezde. Otkad je prilični sure shot, sjajna švedska glumica Noomi Rapace zamijenjena dotad šire nepoznatom britanskom glumicom Marisom Abelom nisu prestajali povici negodovanja die hard fanova. Pokazalo se potpuno nepotrebno jer je, uz glazbu Nicka Cavea & Warrena Ellisa te prelijepu originalnu glazbu autorice same, interpretacija glavne glumice jedino što zbilja funkcionira u ovom tužnom i pjevačice nedostojnom pokušaju portreta. O svemu što ne funkcionira u filmu mogli bismo satima i danima. Ono što valja je trud uložen mlade glumice u skidanje Amy, koji je pandan onome kako se i koliko Rami Malek ufuravao u Freddieja.
Nakon prilično bljutavog ovogodišnjeg biopic promašaja s Bobom Marleyjem, igranofilmsko sakaćenje preminulih pop zvijezda se nastavlja. Uštedite si muke, pogledajte dokumentarac još jednom i pustite album i video spotove. Sjećanje na kolaps će biti manje bolno i iritantno.
Ocjena: 4/10
Naslovna fotografija: Unsplash