Dalmatinac je nosio nekad lančić oko vrata i suzu u oku, malo maljavih prsa i drljavih oko kragnice, od Miše do Mila Hrnića ga se znalo po spotovima s kamenjem, hridima, valima, plažama, bijelim odijelima i obalama. New age Dalmatiner Grše, ozbiljne face i fino ušminkanog stylinga, s glam peglanjem videa nudi vizuru Gen Z Dalmoša.
Taj ne pjeva, već repa tj nabraja u donjim lagama, uglavnom prijeteće i dissaste rime koje postaju frekventnima tek kad i ako ih napenali na odlične beatove, što je upravo ovdje slučaj. Lockroom i El Maar su servisirali Grgu Š podlogom na koju može zaredat nešto smislenije brojalice od prethodne suradnje s Miač, ono nešto s Italijom, fantazijom što je uz pumpasti beat zvučalo gotovo neslušljivo.
‘Dalmatino’, koji nije tribute istoimenom pop bendu, je njegov pokušaj pečatiranja svog instant legendarnog statusa time što se u prvoj strofi uspije usporediti s Dinom pa mu se uloviti za funk. Ima i Tarantina i Biggieja Smallsa kao referentne ikone i punktove za usporedbe. Hit status će opravdat sva ona općenja s općim mjestima od merđi, motora i high lifestylea ili što li se već uspjehom treba sugerirati.
S ovakvim stvarima i odmakom od uklizavanja onoj najdonjoj ‘polij me zalij me pivom i viči Ajduk živi vječno bija ne bija prvak’ generici publike, Grše ima prostor za plasiranje još par desetljeća dok mu samom ne dosadi. Ili se ne povjeruje.
Ocjena: 7/10