Jedna od osnovnih zabluda novijih glazbenih prosperiteta i predstavnika next music gen je osjećaj kako mladost i ponuda underagea čini dovoljnu svježinu i garantira kvalitetu. Pritom jedino realno interesantno što nude je reciklažno dvorište, ponavljanje formula i recepta, u ovom slučaju instrumentalnih patterna Cro dance tragedija. Pritom od ponude novih imena Mia Čičak a ka Miach još ne zvuči najstrašnije niti je njena tanašna vokalna oprema išta manje interesantna one od Nike Turković i tog reda zvijezda paralelne plesne pop scene, onom kojom pokušavaju ovladati sadržajno podkapacitirani treperi.
Kad se takva dva amalgama predstavništva the best of both worlds spoje dobiju se brojke i činjenica kako plesne matrice doista ne računaju na ikakvu zahtjevnost publike i potrebe za analiziranjem bilo čega osim estetike snimljenog spota u kojem u stroboskopskim ritmovima kadrovi prate scenografiju i u dva tri eksterijera i dva tri interijera Miach i Grše zauzimaju pozu ne bi li servirali svoje vokalne dijelove. Koji mimo činjenice kako se radi o trenutno aktualnim i popularnim imenima ne nude niti jedan razlog za primjećivanje i pamćenje iste. Pjesma ima svoju upotrebnu vrijednost u disco clubovima. Van toga otapati led bi valjalo od ledenog doba u koje nas sunovratice tjeraju dominacije izvođača ovog tipa i forsanje scene koja bi u vrijeme kvalitetnije ponude ostajala pred vratima iole urednički svjesnijih izdavača. ž
6/10
Foto: PR