Bataliti, potisnuti, prokrviti, pospremiti u ladicu: loš san s primjesama noćne more. Jer sve ostalo vodi u teži depra party. Čak i ako ne živite u Hrvatskoj. Ni njenoj susjednoj inačici Rvackoj.
Svijet nam nikad nije bio bliže po svim razinama ekonomski, sociološki, sportski, pop kulturno, zdravstveno i na kraju krajeva, bazno ljudski katastrofične godine na izmaku. Još će se čestitarenju priključiti i mnogi duhoviti meme makeri na društvenim mrežama pa će shareati i stavljati razne fotošop dosjetke u kojima će se prisjećati kako su zaželjeli sretnu novu 2020. pa se neće libiti ne ponoviti istu grešku s predstojećim prijelazom.
Posljedice razornog respiratornog maderfakera
Naime, koncept godine prvog društvenog breaka 21. stoljeća počinje pušenjem butterfly effecta u kojem neki dobrohotni Kinez odlazi na tržnicu studentskog grada Wuhana i tamo, nama fantastičnim Balkancima potpuno nerazumljivih gurmanskih navikama, pije juhu od vampira ili sisa krila poluživog šišmiša. S istog će polukuhanog i nedovoljno termički obrađenog jadnog stvora onda koronavirus kodnog imena SARS-CoV-2 nadimka bolesti COVID-19 prelaziti na njega i dalje se širiti svijetom brže nego ljudska glupost i idiotizam u razumijevanju i hendlanju new normala i novog sad.
Dotle da će godinu dana nakon tog zamaha leptirovih krila istoimen event po svijetu ostaviti cifre od 60 milijuna zaraženih i 1,5 milijuna mrtvih, od toga otpasti preko 150.000 zaraženih i preko 1500 mrtvih u Lijepoj Njihovoj ponekad i Našoj. Od posljedica razornog respiratornog maderfakera koji u glavama ravnozemljaša i antivaksera još uvijek ne postoji i nije se dogodio. Jer nije. Znanstveni fakt. Činjenica: Jer. Dokaz: Nije. Dalje od toga ne ide. Jer ne mogu i ne znaju bolje.
Vrlo sveprisutan new age. New normal. New now
U nekom idealnom svijetu sve bi to bilo ok, da ti isti nisu glasni, pa svoje paranoje i limite, pogotovo putem društvenih mreža, lako poput koronavirusa, šire još maloumnijima i neumnijima od njih samih. Pa kako je koncentracija ljudi čija je osnovna škola završila savladavanjem samoglasnika U osobito prisutna na ovim terenima, tako je globalni pandan tom stupnju inteligencije 70 under, onaj koji negira postojanje spomenutog virusa. I bude jednako ravnopravan onima koji će vas fotkati mobitelom i vašu nevolju prvo uploadati na društvene mreže kad vam pukne vrećica i prospe se voće koje ste kupovali djeci i unucima pred shopping centom. Prije nego se ponude pomoći i pobrati sve te razasute jabuke, agrume i banane. Jer to je isto vrlo sveprisutan new age. New normal. New now.
Ponekad bi zavidno i moguće zabavno bilo imati toliki propuh u mozgu i živjeti paralelnu stvarnost, vlastiti Matrix tog nivoa u kojem je dovoljno izabrati biti neobrazovanim, indiferentnim, sebičnim, zadrtim, jedva pismenim i jednostavno glupim – pa kombinacijom tih karakternih odrednica i psiholoških osobina doći do stadija i reći takve prirodnoznanstvene fakte poput: 1. Koronavirus ne postoji. 2. Zemlja je ravna ploča. 3. Bog je velik. 4. Žak je mršav. 5. Cjepinski je mudar. 6. Maja Šutnut je zabavna. 7. Predsjednik Milanović je bolji od Kolinde. 8. Hrvatski zdravstveni sustav je pod kontrolom i nema alarma niti potrebe za brigom 9. Nogometna repka je sjajna kao i ona od 15. srpnja 2018. 10. Hrvatska je zemlja u kojoj vlada profesionalizam, poštenje i prostor je jednakih prilika svima po zaslugama. Nastavite niz, molim vas, po vlastitom nahođenju, Nick Hornby i njegovi top 5 i 10 će vam biti zahvalni.
Globalno selo jednako zahvaćeno istim svinjarijama
Dakle, sve to je i nije. Još uvijek nije španjolska gripa, svinjska kuga, Treći svjetski rat, ali je činjenica da je prvi puta nakon tog eventa svijet opet postao globalno selo jednako zahvaćeno istim svinjarijama pardon moi šišmišarijama i ljudizmima. Starom relativnom Albertu sad po grobu, ne da se okreće, nego je disco party mash up novih retro albuma Dua Lipe, Kylie Minogue, Lady Gage i singlovima na engleskom naše privatne Lane „La Lane“ Jurčević.
Za divno čudo u tom gorespomenutom i dotaknutom sustavu propadanja civilizacije BC (before corone), pop kultura se mijenjala, ali u svim svojim rukavcima nastavljala prilično drsko pulsirati. Ako bi zagrebali površinu nemate dojam da se nešto bitno mijenjalo i pogubno djelovalo na kreativnost autora bilo kojih segmenata – od glazbe, filma, književnosti, pa do proširenja pojma na sve vidove vizualnih umjetnosti.
Hej, muralist i grafiter mitološki Banksy, whoever he is or they are, je kupio brod za spašavanje i spriječavanje utapanja izbjeglica od Sirije preko južnijih i tužnijih Afrika koji bi se dotad podavili po Mediteranu pri svakom jačem valnom zapljuskivanju ljusaka od brodova ili barki za transport i pokušaj bijega iz dotadašnjih životnih jadova. Zato jer se države toga nisu dosjetile od silno pametno kanaliziranih budžeta.
Podcasti, kazališta, kina, TV i komp streaming..
Televizija se preselila u dnevne boravke i počeli su cvjetati talk showovi 21. stoljeća nazvani podcasti u kojima ljudi gledaju ljude kako pričaju. Ponekad i slušaju njihov razgovor. Tisuće cvjetova cvjetaju ili tako nekako, prije Nirvaninog „In Bloom“. Od globalnog Joe Rogana do ovdašnjih Podcast Inkubator, Ana Radišić i sličnih podcast aktivista, pa sve do onih karikaturalnih i rubno priglupih koje iz generalnog principa, brige za zdravlje i opće kulture ne bi spominjali.
Kazališta pod protektoratom države fino održavaju privid postojanja i na državnim kasama preživljavaju bez predstava ili skresano do temelja, ali to je ok jer i glumce kao umjetnike treba zaštititi. Kao i sva ostala slobodno birana više ili manje kreativna zanimanja. Blizina političkom aparatu i onima s kojima si namigneš u prolazu, klimneš i stisneš šaku u nekom klubu prije nego požderete janjetinu isto ne može odmoći prilikom zapisivanja mjera zaštite.
Kina su zbrisana, koncerti isto. Sa svim nezdravim i nehumanim sociološkim drive in eksperimentima i pokušajima predviđanja kako bi to moglo izgledati da se sad koncerti slušaju iz svojih torova ograđenih štangama poput vip sjedala (britanski model) ili ne daj Bože i Vraže zajedno, iz automobila sa slušalicama na ušima (iz kojeg god laboratorija ovo izašlo, neka ostane na tome da se cijeni ako su se poigrali). Ili se privikava da su sad svirke s maskama na ustima nešto na što se treba priviknuti.
TV i komp streaming servisi su od budućnosti ubrzano postali nr1. Netflix, HBO, Amazon, Apple, YouTube i deseci manje poznatih brand inačica nude na PPV foru mjesečnih ili bilo kakvih varijanti mogućnosti originalnih igranofilmskih, dokumentarnih, serijala, inih formi birane zabave i ubijanja vremena od onoga na što ste navikli pri dirigiranim TV programima zemaljskih TV postaja.
Knjige još uvijek ne gube opipljive listane, tiskane oblike ma koliko je popularno saznati da se pogotovo na ovim terenima godišnje pročita niti jedna jedina knjiga u prosjeku. Ali ima e book, audio book i inih varijanti koje pisce i poete još uvijek ne eutanaziraju kao tehnološki višak. Tehnološki rizik, to da. Ali to je vlastiti odabir. Jer, tko ne riskira ne profitira, pa ponekad niti ne briljira. Ili tako nekako.
New age političke korektnosti diktirane by Hollywood
Dakle, uopće nije loše. Ovisi s koje strane osmijeha prilazite ili čaše ispijate. Da, pola je puna. Da, pola je prazna. Svijet se nastavlja okretati i Zemlja ravna ploča kao strijela u slow motionu juriti negdje van dometa asteroida koji će je skršiti kao kad je pobio dinosauruse.
U tom kretanju od fast forwarda prema rewindu i back again trebalo je preživjeti sav nedofuckani new age političke korektnosti diktirane by Hollywood oko toga što se smije crncima reći ili ne u filmovima, smije li se šaliti na račun promatranja žena kao seksualnih objekata, smije li se opsovati ili zapušiti u kadru. I sličnih vrućih tema oko kojih se pokušava staviti lokote na humor i proglasiti ih seksualno, društveno, politički i ino nekorektnim. Tabuiziranje nikad nije iskorijenilo, dapače samo je pogodovalo razvoju opasnijih novih virusa. Pitajte liječnike. A bez slobode misli, govora, humora otpišite – Monty Python`s Flying Circus, South Park, Jackass, Impractical Jokers, Punk`d, sve najbolje primjere humora zadnjih dekada razvoja uveseljavanja ljudi. Ne mora nužno biti the blacker the better kako bi potpisnika ovih redaka osobito veselilo, ali je dovoljno ne vrijeđati se s bilo koje strane religije dolazili na svaki prst u krivo. Karikaturalno je. Poput karikatura nedodirljivih svetaca i svetinja.
U polusvijetu zbunjola tog tipa dešavalo se sjajnih albuma mahom na inozemnoj glazbenoj sceni jer naši uglavnom čekaju povratak svijeta na tvorničke postavke.
… povratak na tvorničke postavke
Bob Dylan i Boss su snimili sjajne nove studijske albume, Fione Apple je iz svoje sobe servirala album karijere „Fetch The Bolt Cutters“, Run The Jewels su na četvrtom bombanju zakopali sav mizerni i metiljavi trap rap svijet kazujući što znači maštovit groove i rap. Sault su alternativni albumima „Untitled“ (Black i Rise) učinili rap opet interesantnim, a Dalai Lama je uz glazbene podloge svoje zenbudističke i tibetanske mudrosti ponudio u atmosferičnom storytellingu.
Ali najbolji album godine imena „Ultra Mono“ ponudili su britanski yellrockeri Idles koji su iz petnih žila potrudili održati duh bitne glazbe i buntovništva znanog na strujama između The Clasha i RATM-a. U očekivanju novog djela njihovih anarhičnih švedskih pandana Viagra Boysa, pop svijet je nudio pristojan niz novih retro disco kolekcija signed by Kylie, Dua Lipa, Lady Gaga, Miley Cyrus, dotle je Taylor Swift okrenula drugo zrcalo sebe na albumima „Folklore“ i „Evermore“, a najbitnije biće teen pop svijeta Billie Eilish je singlovima za Bonda dokazala kako predivno pjeva i novom stvari „Therefore I Am“ da je za koplje iznad konkurencije, po maštovitosti, dječjoj drskosti i zaigranosti atipičnoj za svijet pop showbizza. The Strokese i Tame Impalu su metrosex alternativci još uvijek pokušali prošvercati kao bitne premda su se dokidali na nekoliko neporecivih stvari i dobrim pozama na foto sessionima, Emma Ruth Randle & Thou su pulsirali na indie levelima i još se stotina albuma vrijednih spomena moglo uvlačiti u spike oko vrijednih i prerazvikanih.
Na TV streaminzima zakucali su s „Queens Gambit“ pokazavši ljepotu šaha iz ženske perspektive, „Unorthodox“ je nivelirao židovske lobije, „Last Dance“ podsjetio tko je GOAT iz NBA perspektive poredivši vremena Michaela Jordana i LeBrona Jamesa.
Naše TV postaje već tradicionalno pokušavaju ponuditi kandidate za što glupo i gluplje ako je u relacijama humorističkog, ali smo zato dobili još jedan ratni TV serijal „Nestali“ Kristijana Milića koji je mogao poslužiti kao hrvatska inačica „Južnjačke utjehe“ Waltera Hilla da je imao malčice razrađeniji scenarij u ponudi i da su ga osim TV dijela sklopili u dvosatnu sporovoznu ratnu drametinu. Ovako je ostao sjajan TV moment i ispiranje gorkog okusa epskog domovinskog trash promašaja „Generala“ Vrdoljak Co. Jedva čekamo nastavak.
U kinima je Nolanov „Tenet“ pokazao kako je ova godina izgubljena i sav hype je zapravo prilično lagano kliznuo u prosječnost super ideje, a novi Guy Ritchiejev „Gentlemen“ je bio zadnji vrijedni i zabavni film gledan u mraku kino dvorana prije korone. Zato se na mrežama debatirala dokumentarna „Social Dilemma“ kao priručnik svih egzistencijalističkih online dvojbi modernih onlinera danas, Borat je nastavio svoje podjebavanje Amerike, a „Palm Springs“ slave i hvale dok je zapravo tek prikvačak briljantnog „Groundhog Daya“ Harolda Ramisa s Billom Murrayem i Andie MacDowell, a zbilja ste se mogli zabaviti uz Charilea Kaufmanna u „I`m Thinking Of Ending Things“.
Dan Brown je novu zvučnu slikovnicu predstavljao svijetu maltene iz Zagreba, Jelena Veljača je s ilustratoricom Anom Tevšić Nauković izmislila „Princezu Čučkolinu“ potvrđujući zapravo kako su djeca jedina publika vrijedna pažnje u doba izumiranja čitatelja kao kategorije pop kulture. Ivana Bodrožić je sa „Sinovima i kćerima“ otključavala neke vrlo rijetke ladice pune straha, osude i tame društva kojim je okružena i u kojem živi.
I cijela stvar se rola u vrlo zanimljivom smjeru s vama ili bez vas. S vašim jasnim ili zbunjujućim stavom što je to bilo pod što su preživjeli pod brojkama 2.0.2.0. Uglavnom ništa. I mahom sve.
A sutra? Ne brinite.
Cjepivo protiv korone će naći. Neko će bit ok, neko manje. Odlučit ćete što ćete s tim, cijepit se ili ne. Bill Gates će vam ionako iovako zabiti čipove u odostraga i manipulirati vama pretvarajući vas u robote i vašu mentalnu impotenciju bar prividno učiniti podnošljivom. Kina će proraditi, možda ne u dosadašnjem obimu i trebat će pričekati na blockbustere nekadašnjih navika ili jednostavno smanjiti multimilijunske dosadašnje apetite.
Koncerti isto. Možda više neće novogodišnji nastupi domaćih estradnih pulena koštati 30, 50, 80 ili 100 000 Eura za ojkanje svatovskih ili sterilnih pjesmica par sati te „čarobne noći“. Nije da će ni Badrićka ni Jurčevićka ni Urban ni Gibo ni Cjepinski ni Severina morat krenut gulit krumpire, ali nitko se nije od motike zarazio isto tako kao što niti jedan posao osim političara, advokata pedofila i serijskih ubojica po službenoj dužnosti ili trgovačkog agenta nije nečastan i prljav. „Ja samo pjevam“ spika je isto samo izbor. Pjevaj brate i sestro dokle god ima onih koji te žele slušat i plaćat ili preplaćat za to. Samo ćeš možda morat smanjit apetite pa oduzet pokoju nulu na cifru svog honorara i sve ok. Ali nećeš. Tvoj izbor, tvoja stvar. Nije razlog javnih patnji, doista.
I ok je osjećati se dobro, ne usrati se novih situacija, niti pristati na idiotizam koji vam se ponekad pod egidom zatečenosti i nespremnosti pokušava uvaljati kad vas se sili da probate zagrliti promjene objeručke. Sve najbolje i prije klasične čestitke koja ide idući tjedan, budite zdravi, sretni i budite s mirom prije svega. 😉
A u pozadini se začuju taktovi one prekrasne proračanske R.E.M-ove nabrajalice „It˙s The End Of The World As We Know It, And I Feel Fine“.