I tako stigao mi je opet; najdivniji mjesec u godini. Mjesec svijećica, kuglica i kolača, mjesec u kojemu je sve nekako ljepše i bolje, sretnije i slađe. Baš kao i svi, niti Norvežani nisu imuni na čari prosinca. Uz svoje običaje i dašak hladnog sjevera norveški je Božić (Jul) najčešće bijel i začaran, radostan i tih.
Posljednjih godina muku mučimo s pahuljama u Oslu, naime snijega gotovo da i nema. Ili se brzo otapa (da, stiglo nam je globalno zatopljenje), pa smo prošle godine ostali bez bijelog Božića. A sudeći prema kišnim i relativno toplim danima tako će nam biti i sada. Ja volim snijeg u kako Norvežani kažu Juletid tj. božićnom vremenu jer mi je sve nekako čarobno i mirno, magično i divno.
OBIČAJI I VJERA – Božić slave sve vjeroispovijesti
Norvežani su najvećim dijelom pripadnici luteranske crkve tj. ogranka protestantizma. Uz ostale vjeroispovijesti ovdje prema posljednjim podacima živi i oko 2,5% katolika. Crkva je u Norveškoj strogo odvojena od države. Svećenici mogu biti muškarci i žene, poput primjerice Karie Veiteberg, glavne biskupice u Oslu. Dozvoljeno im je i sklapanje braka, a služba se vodi kao posao za koji se prima plaća. Za sve veće crkve i vjere u Norveškoj bez problema možete naći javne podatke o tome na koji se način financiraju i to najčešće na njihovim web stranicama.
Da se razumijemo, sami Norvežani najčešće nisu veliki vjernici, i vjera im je privatna stvar, pa ćete iznimno rijetko čuti pitanje ‘Koje si vjeroispovijesti’. To naprosto – nije pristojno. Za božićne blagdane održavaju se obična misna slavlja u prilično skromnim crkvama, bez pretjeranog naglaska na svetost i duhovnost, bez posta i rastezanja vjerskih simbola. Za vrijeme i oko samog Božića nema proslava ni posebnih zabava u klubovima ili kafićim. I sve je, ali doslovno sve zatvoreno od 24. do 27. prosinca.
Tijekom prosinca poslovni kolege se običavaju okupiti za takozvani božićni stol tj. Julebord – što je tipični norveški običaj kada se u restoranima ili iznajmljenim salama slavi, uz hranu i alkohol. Norvežani imaju veliki broj useljenika, migranata i došljaka sa svih strana svijeta. Svi oni su otvorena srca i raširenih ruku prihvatili norveške božićne tradicije i običaje. Tako je ovdje posve normalno da muslimani kite jelku zajedno s kršćanima i da budisti objese adventsku zvijezdu na prozore. Ili da Židovi zapjevaju tradicionalnu norvešku božićnu pjesmicu, a oni pravoslavne vjere proslave Božić upravo u prosincu.
Sami Norvežani najčešće provode blagdane u krugu obitelji i najbližih. Inače distancirani i hladni, ovaj blagdan doživljavaju kao priliku da se okupe oko stola za svoj glavni dan. Ovdje je to Julaften, 24.12. (naš Badnjak) i slave u krugu obitelji. Divno mi je vidjeti kako se, lijepo dotjerani uz već odavno okićenu jelku i ukrase, obveznu adventsku zvijezdu i svijećice koje sjaje u norveškoj tami, spremaju uživati u blagdanskim jelima.
HRANA – specijaliteti koji se nađu na Julebordu (božićnoj trpezi)
A toga se dana diljem zemlje najčešće serviraju ribbe – svinjetina s posebno hruskavom i zapečenom koricom – uz kuhane krumpire, kupus, povrće i umak. Ovdje se čak i na jednom TV kanalu vrti gotovo cijelodnevni program koji prikazuje rebarca kako se lagano cvrče. Tako svako malo možete pogledati u ekran na kojemu vidite komad mesa u osvijetljenoj pećnici (!!!). Gledao sam to jednom i nisam vjerovao vlastitim očima što vidim… Drugi se, pak, odlučuju za osušena janjeća rebarca, tzv. pinekjøtt, koja se pripremaju na pari. Serviraju se uz pire od repe i salatu od crvenog kupusa. Meni osobno je to najgore norveško božićno jelo, koje mi pritom ni ne miriše lijepo.
U zapadnim krajevima zemlje, uz obalu, često se jede i torsk tj. bakalar – pečen ili kuhan u crvenom umaku s povrćem, chillijem i začinima. Mi bi rekli – na crveno. A tu je i lutefisk tj. posebno pripremljen bakalar natopljen u lužnatoj otopini, koji se potom peče u pećnici, a zatim se servira uz pečenu pancetu, pire od zelenog graha te kuhane krumpire i mini palačinke od krumpira. Meni osobno, uz dodatak maslinovog ulja, prilično ukusno tradicionalno božićno jelo. Rado će vam servirati još i rižu na mlijeku s mljevenim bademima, cimetom i maslom.
Dakako, sve navedeno sam isprobao i mogu vam reći – ništa me posebno nije oduševilo. I da, znam da će me se moji balkanski prijatelji odreći nakon ovoga jer oni obožavaju meso. Možda ipak najradije biram marcipan tortu, kolač od mrkve ili pak julekaker – tradicionalne božićne kolačiće raznih oblika, najčešće od badema, kokosa, papra i čokolade. Ono što mi se pak najviše sviđa oko norveškog Božića jest upravo taj trenutak mirnog slavlja u krugu obitelji i bliskih prijatelja u vlastitom domu, bez pretjerivanja u hrani i piću. No, ono što mi se pak nimalo ne sviđa jesu običaji oko darivanja.
DAROVI – kad samozatajni Norvežani počnu pretjerivati…
Darovi su, pak, posebna priča, a Norvežani su, kada je o božićnom darivanju riječ, jako naslonjeni na američke običaje. To znači da su neumjereni i da troše preko svih granica. Ludilo oko šopinga kreće već početkom 12 mjeseca kad je sve okićeno, prigodne pjesmice odjekuju zvučnicima, a kartice su prepune kruna. Jer u 12 mjesecu svima stiže i upola manje oporezovana plaća, dakle veći je iznos na računu. To je svojevrsna norveška božićnica koja se troši mahom na poklone, osobito za djecu.
Tako sam, primjerice, čuo od jedne kolegice na poslu kako joj je tada 12-ogodišnji sin poželio nove skije koje su stajale oko cca 12.000 kruna (cca 8.500 kn). Ona ima još dvoje djece pa me doslovno bilo strah priupitati što su oni dobili pod bor. Popularni su novi Ipad, putovanja, i tako se svašta ‘pomalo’ nakupi pod norveškim borovima. A onda se, isto kao dio tradicije još nadugo i naširoko poslije prepričava o poklonima.
Neki dan sam na radiju čuo kako raspravljaju o tome da im upravo odrasta generacija koja je navikla na neumjerne božićne poklone… Meni potpuno nenaviklom na megalomanska darivanja oko Božića, sve je to bilo posve čudno i previše komercijalno. A tako je, budimo iskreni, posljednjih godina svugdje u zapadnom svijetu. Da vas ne lažem ja obožavam poklone (a tko ih ne voli!) i volim kupiti dar za nekoga. Ali doista izbjegavam bilo kakvo pretjerivanje.
GOD JUL (SRETAN BOŽIĆ) – malo imajte, puno dajte!
I zato zapitajmo se je li uopće loše što nam je Božić ove godine miran i tih, što ne jurimo sumanuto po trgovinama i centrima, što ne lovimo božićne rasprodaje i kupujemo stvari koje nam ne trebaju, što ne jedemo sarme to-go i kobase pune svega i svačega. Što sa sajmova ne trešti glazba i ne šire se masni mirisi, i što se konzumerizam ne vidi na svakom koraku.
‘Danas živimo u svijetu opsjednutom brzinom i to stanje hiperaktivnosti i hiperstimuliranosti otima nam mogućnost uživanja u životu. I zato je potrebno naći vremena za – spore sate’ riječi su kanadskog novinara i književnika Carl Honorea koje bi nam upravo ovih blagdana trebale biti nit vodilja.
Jer ne kaže se uzalud kako nije sretan onaj koji ima puno, nego onaj kome malo treba. I zato ovog Božića, više no ikada, trebamo malo imati, a puno davati; donirati onima kojima je novac doista potreban, odvojiti svoje vrijeme i skuhati nešto ili barem kupiti hranu i odnijeti je u pučku kuhinju… Ili sjesti s djecom i objasniti im kako smo dio poklona namijenili za njihove vršnjake koji te iste poklone nemaju od koga dobiti. Dajmo si truda i napišimo neku lijepu riječ u staromodnu čestitku. Javimo se onima do kojih nam je stalo.Nasmijmo se strancu. Pomozimo onima koji nas trebaju. I na kraju budimo jednostavno – ljudi velikog srca.
Svaka sitnica se računa i svaka sitnica je NAJvažnija. Zamislite samo koliko puno bi svijet dobio ako bi se svatko od nas malo potrudio. I zato ove godine, kao nikada prije, otkrijte Božić u svom srcu i budite drugačiji i posebni, polagani i sretni – i budite prvenstveno dobri.
God Jul – Sretan Božić!