Utorak, 21 rujna, 2021

Svašta ni o čemu: Velikani vremena

Klišej je reći da osoba ne umire dok god žive sjećanja na nju; priče o njenim dogodovštinama, izjavama i djelima. Sa zaslužnim umjetnicima je to pogotovo tako, čak i ako njihova smrt označava kraj jednog vremena, jedne ere

Umro je Carlos Ruiz Zafón. Pročitao sam tu vijest u trenutku dok sam bio na pola njegovog posljednjeg romana ‘Labirint Duhova’. I taman sam se počeo zaljubljivati u Aliciu, savršeno nesavršenu protagonisticu trenutnih poglavlja (vjerujem da bi se i ona zaljubila u mene kad bi primijetila s kolikim zanimanjem čitam o njoj), a onda sam odlučio staviti tu vezu na čekanje.
Shvatio sam da u ruci imam posljednje što je Zafón napisao i da želim što više odužiti to čitanje jer samo jednom pročitaš nešto prvi put. Možda i nisam netko od ‘ljubavi na prvi pogled’, ali ‘Sjena vjetra’ je za mene to bila i proći će još dosta prije nego je zaboravim i zavirim pod njene korice još jednom. Zafón je svojim sklopovima riječi i rečenica odavao počast ljepoti pisanja i svim velikim piscima kojima se i sam na kraju svojim stilom pridružio.

Umro je Ennio Morricone. Ne mogu napisati da sam to pročitao u trenutku dok sam slušao njegovu glazbu, ali postojala je vjerojatnost da se to dogodi obzirom na grandioznost i značaj njegovog opusa. Svojim je notama obojao značajnu količinu filmskih klasika, a neki će od njih prvenstveno biti upamćeni upravo po njegovoj glazbi. Neku večer sam gledao dokumentarac o Quincy Jonesu i pri kraju već ostarjeli Quincy govori kako ga najviše muči što još uvijek zna brojeve telefona Rayja, Franka i Michaela (Charles, Sinatra i Jackson), ali zna da s druge strane nema nikoga da podigne slušalicu. Zaključuje misao rečenicom: ‘Ali, to je život.’

Istina, to je život, ali sve prije navedeno me je ponukalo na razmišljanje umire li s velikanima i vrijeme umjetnosti kakvu su stvarali. Isprepliću li se umjetnosti raznih vremena u labirintu duhova ili samo s novim vremenom izlaze iz mainstreama i treba malo dublje zagrebati da se obrisi njihovih tekovina nađu i danas. Glazba našeg vremena je izgubila potrebu za melodijom kakvu je nekad imala i prvenstveno se bazira na beatu i riffu, što nije ni loše jer svako vrijeme nosi svoje. To je danas mainstream u koji zaluta poneki Ed Sheeran na valovima melodije pa da oni koji su lijeni zagrebati malo dublje to i ne trebaju. Nekad su postojali radijski urednici koji su za nas grebali površinu, ali na žalost velika većina takozvanih urednika danas spada u one lijene. I mislim da se tu krije odgovor na pitanje koje mi se vrtjelo po glavi.

Umjetnost ne umire sa svojim velikanima jer za one lijene nikad nije ni postojala, a mi drugi ćemo uvijek naći što tražimo i za nas neće umrijeti nikada. Harmonija neće otići onog tužnog dana kad ode i Barry Gibb.

Klišej je reći da osoba ne umire dok god žive sjećanja na nju; priče o njenim dogodovštinama, izjavama i djelima. Sa zaslužnim umjetnicima je to pogotovo tako, čak i ako njihova smrt označava kraj jednog vremena, jedne ere. Danas se ne pišu romani kakve je pisao Tolstoj niti se (barem ne pretežno) ne sklada glazbe kakvu je skladao Beethoven. Pa ipak, Tolstojevi romani i Beethovenove simfonije čitaju se i slušaju jednakim žarom i oduševljenjem kao nekad. Što je još važnije, oni svojim djelima potiču nove generacije da se posvete umjetnosti i da se u tom smjeru razvijaju, što daje dodatnu dimenziju njihovoj veličini. Ako, primjerice, Barry Gibb i njegov opus inspiriraju nekog da se bavi glazbom i iz rada tog glazbenika nikne makar jedna pjesma koja pritom ni ne mora postati hit (bilo svjetski, bilo nacionalni), nego čisto nekoga dotakne emotivno – rasplače, razveseli ili nešto treće – kako možemo reći da se utjecaj Barryja Gibba umanjio?

Uostalom, glazba Barryja Gibba može inspirirati pisca za roman, kao što i Zafónov roman može poslužiti kao inspiracija nekom glazbeniku za pjesmu. Pogotovo je to vidljivo u današnje doba nekakve, nazovimo je, limitirane kreativnosti, gdje velik dio glazbenih hitova nastaje posuđivanjem beatova hitova iz ranijih desetljeća (trend koji se pojavio još prije 10-15 godina; sjetite se Jennifer Lopez i ‘On the Floor’, Madonne i ‘Hung Up’ itd.).

Velik broj filmova su remake-ovi starijih klasika. Dakle, ere i razdoblja u umjetnosti mogu završiti i završavaju – bilo odlaskom glavnih svojih protagonista, bilo promjenom općih okolnosti – ali odjeci genijalnosti velikih umjetnika ne samo da su uvijek vidljivi te opipljivi na nekim višim frekvencijama, već se oni pretvaraju u nepresušne bunare inspiracije za današnje i buduće generacije koji osjećaju poriv da svoje poruke kroz život obznanjuju putem umjetnosti.


Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.

Pročitajte još...

Svašta ni o čemu: …Inače?

Kako on to misli –inače?! Pa upravo sam mu rekao sve što je inače, od toga kako sam, što radim i kako moji. Kako može biti inačije od toga? Rekao sam mu dovoljno toga da sam se čak uspio sjetiti i imena dotičnog poznanika dok smo razgovarali, a to je za mene značajno vremena

KUHAČA & TELECASTER Zlatka Galla | Barcelona u znaku “mjuze i klope”

Kao i čudesni Gaudijevi trencar mozaici iz parka Güell ili s krova La Pedrere, i katalonska kuhinja je rezultat maštovitih spajanja naizgled nespojivih utjecaja te različitih gastronomskih krhotina u novu, neopozivo originalnu, cjelinu.

Mixer jednog imidža: #mojneprijateljKorona

Sjedimo i 'buljimo' u obilje mogućih problema s kojima se suočavamo. I ima li povratka na staro ili je vrijeme da slušamo što tko i kako govori? #možeidrugačije. Al' krenimo redom!

Iz jarunske fotelje: Sport u doba korone

Ima, dakle, sporta i u doba korone, makar tamo na proljeće baš i nije izgledalo da će ga biti. Mora ga biti… Novac se mora okretati, tv prava moraju se prodavati, mužjaci moraju piljiti u tv ekrane, moraju ići i u kladionice, pa potom pratiti kako se osvajaju poeni, postižu golovi ili koševi

Povezano

Svašta ni o čemu: Umoran od izma i svih njegovih izvedenica

Moja poanta je da bismo svi trebali biti isti, neovisno o našoj rasi, spolu, seksualnoj orjentaciji ili vjeri. Utopijski, znam. Ali jedno može svatko napraviti prije nego baci figurativni kamen na nekoga jer je u njegovoj glavi drugačiji. Treba se zapitati: 'Gdje su sve te čarape?'

Svašta ni o čemu: Kao i obično, nikad nismo mi krivi!

Toliko smo moralno iskrivljeni, apatični i ne bi me čudilo da se kojim slučajem kod nas dogodio slučaj od prije par godina, kada su na vidjelo izašla monstruozna (ne)djela Harveya Weinsteina, da bi ga ovdašnji mediji prozvali našim Casanovom

Svašta ni o čemu: Pamtim (uglavnom) samo sretne dane

Život čine trenutci. Sitnice. Lijepi momenti i ružni. Kažu da je nekad manje važno što se dogodilo; važnije je kako smo mi to upamtili. No, što ako nismo? 

Svašta ni o čemu: Izvor blizak strahu

Postoje ti neki strahovi o kojima i ne razmišljam, nisu iracionalni, samo ih u svojoj glavi preuveličam. Više bih volio napisati sada da se bojim visine, ili zatvorenog prostora. Barem bi svojim strahovima mogao dati ime. Ali nije tako

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime