U trenutku kada se na video-zidu počela vrtjeti nostalgična retro nizaljka prepoznatljivih simbola i motiva iz ‘bolje prošlosti’ naroda i narodnosti, a sa scene grunula ‘Selma’, koncert je ušao u reprezentativnu završnicu s već posve opuštenim bandom i razigranim orkestrom i pjevačima iz drugoga plana. S Bebekom – koji doduše nema više negdašnju snagu glasa, no kompenzira je emocijama – i Điđijem Jankelićem za bubnjevima, kao da je cijela zvučna slika dobila i na dubini i na širini, zadržavši te odlike do kraja koncerta.
Premda se publici na Maksimiru obratio s jedva par prigodnih rečenica, Goranu Bregoviću su zacijelo prije početka maksimirskog koncerta na umu bili stihovi Arsena Dedića iz ‘Ne daj se Ines’ i ona poučna rečenica: ‘…ja neću imati s kime ostati mlad, ako svi ostarite i ta će mi mladost teško pasti…’.
Srećom, po Bregu, koji u pedeset i petoj izgleda bolje od upola mlađih kolega, barem polovica od šezdesetak tisuća posjetitelja, koliko ih se nabilo na maksimirskom travnjaku i po tribinama, na koncert je stigla s emocionalnom prtljagom nostalgije. Vriska koja je popratila već prve kadrove vizualno atraktivne retro ‘špice’, koja se vrtjela prije ukazanja na sceni svakog od trojice pjevača Dugmeta, pokazala je da generacija koja je slinila na ‘Selmu’, mahnitala na ‘Bosanca’, cendrala na ‘Sve će to o mila moja…’, i grlato pjevala refren ‘Đurđevdana’, i Bregu i Bijelo dugme doživljava kao ‘soundtrack’ vlastite mladosti, a povratnički koncert kao njenu reprizu. Nostalgija? Nego što, i to od one vrste koja je toliko jaka da se gotovo mogla rezati nožem.
Smrznuti Bregović
Koncert je započeo programskom “Nakon svih ovih godina”, skladbom čiji je tekst na “re-union” koncertu dobio posve novi smisao. Alen Islamović je bio posljednji u nizu Dugmetovih pjevača, najmlađi, ali i jedini koji i danas, zahvaljujući doduše polutanskoj formaciji 4 asa, nastupa baš svakoga tjedna. Alen ima solidan vokal – ako, naravno, spadate u kategoriju ljubitelja pseudo-metala na BH način – no pjevač je iz ne baš zlatnog razdoblja Bregovićeve karijere iz kojega vrijedi izdvojiti tek nekoliko balada i jedno od neupitnih capolavora: “Đurđevdan”. Skladbe “Šta ima novo”, “Ćiribiribela” – kojoj je, kao rasnom komadu balkan-beat fusiona, posebni timbar dala klapa Nostalgija podržana “dragačevskim” trubačima i Bugarkama, “Kad odem, kad me ne bude” – u kojoj se na početku koncerta posve “smrznuti” Bregović odvažio i za prvi skromni solo, te “A i ti me iznevjeri” i “Napile se ulice”, bile su – ruku na srce – tek predjelo i uvod u koncert.
A on je iz prve krenuo u drugu brzinu dolaskom na pozornicu Mladena Vojičića Tife. Njegov mukli, no snažan vokal i muskulativno čekičanje Milića Vukašinovića za bubnjevima te bezgrješna i koncentrirana svirka basiste Zorana Redžića, obilježili su i na koncertu fazu Bregovićevog naslanjanja na Van Halen i srodne američke hard-rock/mainstream atrakcije osamdesetih. Dakako, kombinirane s neizbježnim folk implantatima.
Tifa je svoj set započeo s “Lažeš dušo”, a nastavio folkom obilato začinjenom “Za Esmu”, “Meni se ne spava”, “Javi se (Jer kad ostariš)”, “Da te bogdo ne volim” – podržanom gudačima i klavijaturama te skromnim Bregovićevim gitarskim intervencijama, a zaključio s “Padaju zvijezde” i “Radi radio”. Obje skladbe i danas su prvenstveno svjedočanstvo Bregovićevog čestog posezanja za tuđim obrascima. No, uzgred rečeno, Brega nije bio jedini jer, ako je “Jump” Van Halena poslužio kao predložak za “Padaju zvijezde”, ova je potonja reciklirana u Valjkov hit “Ugasi me”.
Ne padaju zvijezde
Produkcija koncerta stoljeća, kako su neki nazvali nastup Dugmeta na Maksimiru, nije bila bez greške, no – nemojmo se lagati – posve je zadovoljila. Doduše, fotoreporteri su grintali jer su ih s mjesta pred pozornicom izgurali “VIP”-ovci, odnosno publika koja je svoje ulaznice platila 500 kuna. Ponegdje na tribinama nije se moglo doći do piva i Coca-Cole, no sve u svemu, standard koncerta bio je zavidan. Čak su i kabine s WC-ima bile mirišljave i čiste, vatromet čak “bezobrazno raskošan”, a sponzorski darovi za publiku i pripadajući “merchandising” – obilat. A razglas? Kako gdje. Budući da sam – zahvaljujući Ziji i njegovom “double-decker” autobusu koji je, nakrcan “celebrities” poput Severine, Nine i Vanne, bio parkiran gotovo pred samom pozornicom – koncert odgledao i odslušao sa sjajne pozicije krova autobusa, zvuk mi je bio bezgrješan. No, u “džepovima” zapadne tribine bio je mnogo slabiji, a otvoreni prostor velikog stadiona zacijelo je ipak – sve u svemu – tražio jaču snagu.
Ipak, u trenutku kada se na video-zidu počela vrtjeti nostalgična retro nizalica prepoznatljivih simbola i motiva iz “bolje prošlosti” naroda i narodnosti, a sa scene grunula “Selma”, sve je to postalo nevažno. Koncert je ušao u reprezentativnu završnicu s već posve opuštenim bandom i razigranim orkestrom i pjevačima iz drugoga plana. Nimalo čudno jer materijal za kojim je posegnuo Bebek i danas je mahom dobro držeći. Brutalna istina naime glasi da je – s izuzetkom pet-šest balada – Bijelo dugme svoj mitski status i steklo i održalo zahvaljujući ranim radovima iz vremena dok je baš on bio frontman banda. S Bebekom – koji doduše nema više negdašnju snagu glasa, no kompenzira je emocijama – i Điđijem Jankelićem za bubnjevima kao da je cijela zvučna slika dobila i na dubini i na širini, zadržavši te odlike do kraja koncerta.
Niz započet “Selmom” a nastavljen s “Piši”, “Da sam pekar”, “Ne spavaj mala moja…”, “Na zadnjem sjedištu moga auta”, “Zaboravi”, “Svi marš na ples”, “Doživjeti stotu”… pokazao je da Dugme može zvučati (skoro) kao nekada, te da re-union osim nostalgične i komercijalne ipak ima i suvislu glazbenu priču. Posebice kada je riječ o dva prva emocionalna i glazbena vrhunca koncerta: baladama “Sve će to o mila moja prekriti snjegovi ružmarin i šaš” – s raskošnom orkestracijom, i “Sanjao sam noćas da te nemam” – kojoj je, uz debelu podršku klavijatura te osebujnih puhača i gudača, i sam Bregović dao zanimljiv solo.
Trijumfalni “Đurđevdan”
Prvi iznuđeni “bis” podsjetio je na negdašnje obvezatne “akustičarske” setove namijenjene baladnom materijalu. Sva tri pjevača, uz Bregovićevu akustičnu gitaru, odradili su – i to veoma dobro – najprije iznenađujuću doskočicu “Milicija trenira strogoću”; vremešnu skladbu naslonjenu izravno na “La Bambu” a koju je Brega napisao za golobradog klinca Raču. Slijedile su “Pristao sam bit ću sve što hoćeš”, “Pamtite me po pjesmama mojim”, “Loše vino” – koje i u ovoj izvedbi odaje svoj neposredni i prepisani “uzor”: “Baby I’m Gonna Leave You”, “Ružica si bila” te “Loše vino”. Zaključni “bis” je pak donio po još jedan mega-hit u izvedbi svakoga od trojice pjevača. Bebek je dakako podsjetio na mahniti pastirski-rock “Tako ti je mala moja dok ljubi Bosanac”. Tifa je za kraj ostavio mega hit svoje karijere “Lipe cvatu” – ne odustajući ni od izvornog stiha “Široka ti Jugoslavija”, a Alen Islamović “Đurđevdan”.
Obje ove skladbe, a posebno ekstatični “Đurđevdan” koji je združio dalmatinsku klapu i dragačevske puhače – cimnule su publiku pretvarajući maksimirski stadion u grotlo uzavrelih emocija. Politička “jugonostalgija” prerušena u pop skladbe? Teško, jer, kao i u slučaju kolažnog filmića koji se vrtio na video-zidu, slike Tita, štafeta i sletova, štancanja ploča u “Jugotonu”, podviga velikih sportaša, Zvone Bobana u akciji, Matije Ljubeka, “Vučka” i Olimpijade u Sarajevu…, prije su podsjetnici na zajedničku mladost i vrijeme “nevinosti” generacije iz “pedeset (ili šezdeset) i neke” nego li politička platforma. Uostalom, kojeg će vraga Bregoviću ali i svima u bandu – od klavijaturista Vlade Pravdića i Laze Ristovskog, bubnjara Miće Vukašinovića i Điđija Jankelić, basiste Zorana Redžića pa do pjevačke trojke – obnova Jugoslavije, kada im i na međunarodnoj turneji “tri grada-tri države”, tako dobro ide. I to u eurima…
Policija je koncert na kojemu šezdeset tisuća posjetitelja nakon emocionalnog pražnjenja snage barem nekoliko megatona, napusti stadion mirno poput kazališne publike, proglasila događajem visokog rizika. Valjda zbog sugestije jednog domaćeg tjednika da su “divlji rockeri” i neobuzdani “jugonostalgičari” na Maksimir došli zajedno s Bregom obnavljati Jugoslaviju. Policajci su ipak – ako već nisu pocupkivali na glazbu Dugmeta – sjedili skršenih ruku, vrtjeli palčeve ili kopali nos… Najkraće rečeno, dosađivali se. Bio je to pravi i zasluženi odmor za “policiju koja trenira strogoću”. A i trebat će im. Jer, uskoro će novo prvenstvo, na stadione će “hrliti” i do dvije tisuće navijača a BBB će nakon kakvog budućeg “derbija” Dinama i Intera iz Zaprešića, opet demolirati pola ZET-ovog voznog parka.