Ponedjeljak, 25 ožujka, 2024

Dogodilo se na današnji dan – Deep Purple In Rock

Njihovi su korijeni doista bili u bluesu te rhythm and bluesu, željeli su – posebno akademski obrazovan orguljaš Jon Lord – da ih se prihvati kao ozbiljne glazbenike koji očijukaju s klasičnom glazbom i surađuju sa simfoničarima



Na današnji dan 3. lipnja 1970- objavljen je četvrti album Deep Purplea “In Rock”. Bio je to prvi album u njihovoj “klasičnoj” postavi: Ritchie Blackmore, Ian Gillan, Roger Glover, Jon Lord i Ian Paice.

“Iako je njihova pjesma “Smoke On The Water” bila autentična himna metala i prvi temeljni riff u repertoaru dugokosih gitarista, Deep Purple sebe nisu smatrali heavy metal sastavom (…) Kako bilo, Deep Purple na albumima “In Rock” iz 1970. i “Machine Head” iz 1972. primjer su do razine umjetnosti dovedene žestine koji na elegantan način izražava gotovo magičan tehnološki bijes” (Ian Christie).

 

“Hard rock, art rock (također znan kao progresivni rock) i heavy metal, druga su strana fenomena uzleta kantautora u sedamdesetima. Ta mnogo dramatičnija glazba stvorena je da bi se svirala u mnogo većim dvoranama i stadionima koje je punila narasla publika rocka: bila je to glazba koja je maksimalno iskoristila napredak tehnologije koja je pak rock glazbenicima omogućila mnogo ambiciozniju izvedbu. Razlika između ovih podžanrova nije velika ali je znakovita. Hard rock je bio amplificirani blues s odvrnutim pojačalima; art rock je odavao veće glazbene pretenzije i nastojanja da se rock shvati ozbiljnije u krugovima klasičnih i avangardnih glazbenika; heavy metal je želio biti glazbeni ekvivalent horor filmovima – bučan, pretjeran, sirov način da se dosegne uzbuđenje” („Rock Of Ages: Rolling Stone History Of Rock And Roll“).

Karijera u sedamdesetima

Ova dva citata idealan su uvod za sagledavanje karijere Deep Purplea u sedamdesetima. Njihovi su korijeni doista bili u bluesu te rhythm and bluesu, željeli su – posebno akademski obrazovan orguljaš Jon Lord – da ih se prihvati kao ozbiljne glazbenike koji očijukaju s klasičnom glazbom i surađuju sa simfoničarima, ali također da zvučnim udarima ritam sekcije (bubnjar Ian Paice i basist Roger Glover) te furioznim “mračnom“ solima gitariste Richiea Blackmorea uđu u prostor i prog-rocka i heavy metala.

 

Za uzlet je bio presudan upravo album “Deep Purple In Rock“ kojeg je “klasična postava“ s moćnim pjevačem Ianom Gillanom (kao idealno grlo hard-rocka zamijenio je Roda Evansa) snimala u raznim londonskim studijima u kratkim pauzama intenzivnih sviranja. “Deep Purple In Rock“, objavljen  3. lipnja 1970. , bio je doslovno napisan i dotjeran na koncertima. Stoga je – snimljen u produkciji samog banda – odlično uhvatio koncertnu energiju s nastupa bučne grupe s uvijek do kraja odvrnutim pojačalima. O atmosferi na snimanju (i koncertima) najbolje je govorila često citirana izjava Rogera Glovera koji je kazao da je glavna slika koju pamti sa snimanja i albuma i tadašnjih koncerata ona “vumetara“ (potenciometara) na pojačalima s kazaljkom pomaknutom do kraja udesno. Većina kritičara nazvala je album jednim od temeljaca hard-rocka ali (uz albume Zeppelina i Black Sabbath) i pionirskim projektom u formativnim danima heavy metala.

“Speed King“, prvi broj albuma, demonstrirao je novi žestoki zvuk s uvodnom grmljavinom ritam sekcije iznad koje se razvukao mahniti Blackmoreov solo što je stvaralo gotovo dojam kakofonije. Još više ju je naglasio lirski Hammond Jona Lorda s tragovima klasičnih partitura koji je uslijedio za njom. Sama skladba, koja se razvija nakon uvodnih instrumentalnih dionica, građena je oko bas riffa kojeg je na tragu Hendrixa napisao Roger Glover. Dakako, broj je u raspletu teme dobio i solo Hammonda s jazzy štihom i međuigrama s Blackmoreovom gitarom te Gillanove – kasnije opće prihvaćene – vriskove i manijakalni smijeh.  “Bloodsucker“ je pak bio pogonjen čvrstim ponavljajućim riffom gitare i basa uz Blackmoreov solo. A stranu albuma zaključuje desetominutna “Child In Time“; najpoznatiji (i kultni) broj albuma. Ako je “Speed King“ pokazao žestoku hard-rock stranu banda, laganica “Child In Time“ je postala gotovo pa prototip hard/heavy balada. I njoj je poseban pečat dao nježni uvod s orguljama, Gillanov vrisak i vokal u vratolomnom registru nakon kojeg je slijedilo ubrzanje sa štektanjem ritam sekcije i gitare uz Blackmoreov solo. Promjene ritma s naizmjeničnim slaganjem brzih dionica i iznenadnih usporenja, bile su omiljen dramaturški postupak ne samo Deep Purple već brojnih tadašnjih bandova s jednom nogom u hard rocku a drugom u prog-rocku. 

Uzor za brojne grupe

“Flat Of The Rat“ na početku B strane bio je hard-rock broj s naglašenim riffom, iznenadnim ubrzanjem te unisonim dionicama gitare i orgulja uz pripadajuća sola Blackmorea i odličnog Lorda. Hitoidnu “Into The Fire“ otvara bas riff kao izravna pozajmica “sudbinskih“ riffova Black Sabbatha a “Living Wreck“ – s Paiceovim bubnjevima u uvodu – slično je intonirana tema s  mračnim riffom, ali i Blackmoreovim solom s uporabom pedale koja je dala posve drugačiji kolorit skladbi. Uzgred rečeno, „Living Wreck“ je poslužila kao uzor za mnoge hard rock grupe pa i za Bad Company. Zaključna „Hard Lovin’ Man“ – i ona atmosferom bliska Sabbathima – žestoki je brzac s „jurnjavom“ ritam sekcije, orgulja (koje su utjecale na zvukovnicu mnogih hard rock/metal bandova ranih sedamdesetih) i gitare uz vriskove Iana Gillana (također itekako utjecajne za formatiranje heavy metal vokala) i Blackmoreov solo.

 

„In Rock“ je dočekan hvalospjevima kritike i publike, dospio na rang liste i etablirao Deep Purple kao novu atrakciju. Uspjehu albuma doprinio  je i hit „Black Night“ koji je snimljen kao promotivan singl sa skladbom koja se nije našla na albumu. Riječ je o maštovitoj pozajmici riffa s uvoda teme „Summertime“ Rickyja Nelsona oko kojeg je dograđen tipičan hard-rock broj s otiskom Purplea. 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime