Na današnji dan 26. svibnja 1967. u Velikoj Britaniji je objavili kultni album Beatlesa “Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band”.
“Sgt. Pepper” nije “tek” album kontinuiteta; on je erupcija! – zapisao je davne 1967. u magazinu “Partisan Review” Richard Poirier. I nastavio sa dijagnozom koja je – i pedesetak godina kasnije – do zadnjeg slova točna. “Album je zapanjujuće postignuće za koje zapravo nitko nije bio posve spreman”, kazao je, dodavši da su skladbe s albuma pokazale da Beatles nisu samo “zabavljački” fenomen već da imaju i povijesni značaj. I danas kao i u vrijeme izvornog objavljivanja “Sgt. Peppera” postoje različita tumačenja o korijenima tog osebujnog projekta. Jedni vele da je za ideju o imaginarnom bandu najzaslužniji Paul kojem je sinula misao da se jedna skladba nasloni na tradiciju edvardijanskih vojnih glazbi.
Paul, John i George sviraju brojne instrumente
Druga pak veli da je Paul – a potom i John – nadahnuće dobio nakon “Pet Soundsa” Beach Boysa i Zappinog remek djela “Freak Out!”. George Martin je pak godinama tvrdio da je “Pepper” logičan nastavak procesa započetog na “Rubber Soulu” i “Revolveru”. Bilo kako bilo tog 24. studenog kad su Beatlesi ušli u studio započeo je rad na prve tri skladbe koje su se tematski naslanjale na toponime i događanja iz djetinjstva u Liverpoolu: “Strawberry Fields Forever”, “Penny Lane” i “When I’m Sixty-Four”. Prve dvije, mada organski dio projekta, nisu se našle na albumu, već su objavljene su kao singl u veljači 1967. Obje su obilato rabile tada posve novi instrument melotron – zapravo, klavijature koje su koristile prethodno snimljene vrpce sa zvukom različitih instrumenata – ali i novi način četverokanalnog snimanja.
On je pak omogućio da se dosnimavaju dionice odnosno da Paul, John i George sviraju brojne instrumente koji će se naći sljubljeni u završnom miksu. “Strawberry Fields” – koju je uglavnom napisao John – tako počinje McCartneyevim melotronom (koji koristi zvuk flaute), dok je “Penny Lane” – većim dijelom Paulovo djelo – klavirska balada. Obje skladbe – a posebice “Strawberry Fields” – su zapravo sjajan uvod u ono što je kasnije donio “Sgt.Pepper”. S jedne strane pravo čudo koje je omogućila četverokanalna oprema a onda i nevjerojatne aranžmane te promjene tonaliteta korištenjem različitih brzina snimanja. “Strawberry Fields” je recimo nastala uz korištenje unatrag vrćenih snimljenih dionica te miksanjem dvaju verzija skladbe u različitim tonalitetima i ritmovima. “Penny Lane” je pak na prvu plijenila neočekivanim aranžmanom poput sola piccolo trubom koji je bio Paulova ideja nadahnuta Bachovim “Brandeburškim koncertima”, ali i zvučnim efektima. Poput snimanja udaraljki i klavira preko Voxovog gitarskog pojačala s uključenim reverbom.
Zvuče kao nabrijan i eksplozivan hard rock band
Bio je to samo djelić čuda koja su se uz fascinantne skladbe s višeznačnim i vraški duhovitim (samoironičnim ili satiričnim) podtekstom našle na albumu. Otvorila ga je Paulova naslovna tema kojom se, u drugom tonalitetu i ritmu, album kao predzadnja pjesma i “odjavljuje”. Zamišljena je i odrađena kao rockerski nabrijano “upoznavanje” s imaginarnim bandom Narednika Peppera pa uključuje i snimak oduševljene publike (riječ je o snimci publike za nastupa Beatlesa u “Hollywood Bowlu”), “kakofoniju” štimanja orkestra, himnička višeglasja i sjajne puhače. Najkraće rečeno, čudesan spoj hard rock banda i edvardijanskih “glazbara”… Uzgred rečeno za obilježavanja pedesete obljetnice objavljivanja albuma pojavila se i snimka skladbe bez puhača. Beatles na njoj zvuče kao nabrijan i eksplozivan hard rock band!
Iz “Peppera” se izravno ulazi u “With A Little Help From My Friends”. Ringovo pjevanje i izvornik Beatlesa su pali u drugi plan nakon što su skladbu “posvojili” Joe Coker i Ray Charles no pomalo naivni Ringov bariton i prateća višeglasja (kao svojevrsni odgovori) Johna i Paula, Georgeovo izvrsno gitarsko fraziranje te zapanjujuća jednostavnost i iskrenost teme savršeno su legli u slojevitu mozaičku strukturu albuma.
Lennonova “Lucy In The Sky With Diamonds” daleko je značajnija kao fascinantan komad (ne samo glazbene psihodelije i psihodelično/slikovitog teksta) od spekulacija je li riječ o odi LSD-ju ili pak crtežu Johnovog sina Juliana koji ga je nadahnuo za psihodelični tekst. Od uvodnih tonova Georgove električne gitare odsvirane kroz Lesley pojačalo za Hammond orgulje (što je patent s prethodnog albuma), poigravanja različitim tonalitetima, aranžmanom koji je uključivao i Paulovo sviranje orgulja u kontra melodiji… te ukupne psihodelične atmosfere, “Lucy” je bila i ostala – remek djelo.
“Getting Better” – s tipičnim beatlesovskim ironičnim tekstom podcrtanim “dijalogom” Paula i Johna koji izgovaraju rečenice “ide sve bolje” i “ne može gore” – svojevrsni je nastavak “Penny Lane”, no drugim sredstvima. Skladba u kojoj je John svirao gitaru a Paul klavir (i naravno bas) dobila je također sjajne Martinove gudače ali i tipična beatlesovska višeglasja inspirirana (zacijelo) učenjem Briana Wilsona i “Pet Soundsom”. Paulova “Fixing A Hole” – mada donekle u drugom planu – još je jedan od onih izvanvremenih zgoditaka u kojima čudesan amalgam “Sgt Peppera” pokazuje svu svoju moć. Skladbu koja metaforički govori o “krpanju rupe” u sebi da bi se moglo krenuti dalje, počinje Martinovim čembalom (koji daje istovremeno i klasičnu i psihodeličnu notu) uz Paulov vokal, višeglasja, Georgeovu izvrsnu gitaru i atmosferu na trenutke i jazzy-blues laid-back broja.
Stvari su se promijenile
“She’s Leaving Home” je izravni nastavak atmosfere s “Penny Lane” i “Strawberry Fields”. I opet sjajno otvaranje broja Lennona i McCartneya – koji su ga otpjevali te snimili bez sudjelovanja Georgea i Ringa – s harfom uz klavir, čelo i bogate gudače stvara gotovo opipljivu atmosferu melankolije koja prianja uz tekst o nestanku djevojke (s maestralno ubačenim dijelom roditeljske perspektive kojeg pjeva John).
I vokali i struktura skladbe također imaju dodirnih točaka s poetikom Briana Wilsona. Što se naravno ne može kazati za “Being For Benefit Of Mr Kite!”. U vrijeme objavljivanja albuma i mojim nježnim tinejdžerskim godinama, ova me se skladba nije nimalo dojmila. Bila je naprosto odveć slojevita i “off the road” odnosno daleko izvan rockerske ceste i nisam je kužio. Godinama kasnije stvar je bila drugačija. “Kite” je savršeno posvojena vodviljska i “cirkuska tema” te tipičan primjer Lennonovog autorskog rukopisa. Naravno sa sjajnim detaljima sa zvukom vašarskog vergla, umecima cirkuske i varijetetske glazbe, nadahnutim efektima klavijatura svih vrsta, kakofonijskim orkestralnim dijelom…
Dogodio se i čisti zgoditak
Uzgred – za ljubitelje trivijalija – i ova je skladba bila jedna od triju zabranjenih za emitiranje na BBC-ju (druge dvije su “Lucy…” te “A Day In Life”) jer su cenzori stih u kojem se spominjao izmišljeni artist “Henry the Horse” držali opakom aluzijom na ulično ime heroina. Uvod sitara i table te lelujava melodija hindustanskog korijena u “Within You Without You” Georgeov je autorski (i izvođački) prilog album; podjednako iskaz njegove duhovnosti i sklonosti indijskoj (klasičnoj) glazbi nadahnutoj podukama Ravija Shankara. Bio je to neočekivani i iznimno utjecajan još jedan totalni izlet u world music desetljećima prije nego li je itko i skovao taj termin.
A onda opet nešto posve drugačije: “When I’m Sixty-four”, rasni Paulov žovijalni broj na tradiciji music halla i ragtime, s klavirom, klarinetom – koji daje poseban ton broju – gitarom, cjevastim zvonima… Čisti zgoditak. Baš kao i prvorazredna rock tema „Lovely Rita“ – kao najava i za “Get Back” – s Paulovim i Martinovim klavirom, nabrijanim gitarama Johna i Georgea te (opet) vokalima nadahnutim Beach Boysima. “Lovely Rita” – mada ogrnuta psihodelijom – dugo se smatrala jednim od slabijih mjesta na “Pepperu” jer stilski nije hrlila divovskim koracima naprijed poput udarnih brojeva no do danas ostaje kao klasičan “psych-rocker” Beatlesa. Na istom tragu kao biljeg vremena je i “Good Morning, koju otvara snimka kukurikanja pijetla a zatvaraju zvuci životinjskog glasanja s farme (možda još jedna poveznica s “Pet Sounds”).
A onda “repriza” uvoda i nova senzacija: “A Day In The Life”. Osobno mi najdraža pjesma sa “Sgt. Peppera” i jedan od doživotnih favorita (ne samo) Beatlesa, “A Day In The Life” je – pored ostalog – i maestralni dokaz autorske i izvođačke kemije ali i svega onoga što čini “Pepper” tako izvanvremenim. Naravno i autora Johna i Paula – koji su napisali svaki svoju dionicu – i banda kao izvođača te Georgea Martina koji je svojim wagnerijanskim orkestralnim umetkom savršeno spojio Johnov (uvodni) i Paulov dio skladbe. Skladba je snimljena u ozračju uspjelih zvučnih eksperimenata s “Penny Lane” i “Strawberry Fields” s fascinantnim učinkom samog banda i četrdesetoročlanog orkestra kojim su dirigirali George Martin i Paul. Uvodni Johnov dio kojeg je i otpjevao je minimalistički s dominantnom akustičnom gitarom a drugi dio Paulov sjajan klavirski komad nakon kojeg kreće onaj znani refren s “na-na-na-na…. Prepoznavši njegov golem potencijal kasnije ga posvojio Joe Tex za svoj mega-hit “Hush”. Kraj priče? Malo sutra jer dionicu u drugom krugu preuzimaju i band i orkestar a onda – sve iznova. Na početak. U raskošnom aranžmanu s Ringovim naglašenim bubnjem, klavirskim “staccatom”, dramom gudača koji vode do krešenda i eksplozije u završnici.