Na današnji dan 10. lipnja 2004. u 73. godini života preminuo je Ray Charles. Sinatru se s pravom zvalo The Voice iliti Glas, a Rayja Charlesa – Genijem! Glazbenik koji je bio podjednako značajan kao izuzetna figura bluesa, jazza i rhythm and bluesa u pedesetima te bio među najvažnijim karikama u genezi soula, tijekom šezdesetih je imao golem utjecaj na rock, country pa i popularnu glazbu. Kao izvođač s osebujnim pjevačkim stilom, ali i kao skladatelj, klavirist, aranžer, bandleader…
Ray Charles je neprijeporno jedna od ikona glazbe 20.stoljeća čiji su hitovi poput “This Little Girl Of Mine”, “Drown in My Own Tears”, “Hallelujah I Love Her So”, “Lonely Avenue” i “The Right Time”, tijekom pedesetih bili krajputaši evolucije rhythm and bluesa prema sofisticiranom – no jednako emocionalno uvjerljivom – soulu. Za doskok do šire – pa i one rockerske publike – bila je presudna “What’d I Say” kao fascinantan spoj tradicije i emocionalnosti gospela, rumbe te ranog rock and rolla uz prepoznatljiv vokal i svirku električnog klavira. Skladba koja je Charlesu donijela prvu zlatnu ploču i veliki pop hit – no zbog seksualnih aluzija u tekstu bila zabranjena na nekim radijima – 1960. se našla na sjajnom koncertnom albumu “Ray Charles In Person” zajedno s jednako uvjerljivim blues, jazz i soul brojevima. Bila je to svojevrsna kruna Charlesovih godina provedenih na etiketi Atlantica.
Prvi hit singl mu je donio četiri Grammyja
Prvi hit singl za novu diskografsku kuću ABC – Paramount te iste 1960., bila je pak stara skladba Hoagyja Carmicahela “Georgia On My Mind” napisana još u tridesetima. Charlesu je donijela veliki hit, čak četiri Grammyja te bila prihvaćena kao osobna emocionalna posveta rodnom kraju. Novi Grammy mu je iduće godine donijela “Hit The Road Jack”; još jedna od amblematskih skladbi šezdesetih.
Odlučivši se za širenje glazbenih obzora koncem 1960. raspušta negdašnji combo koji je savršeno odgovarao materijalu bluesa i rhythm and bluesa te snima i nastupa uz pratnju big banda kojim polako kroči prema popu i mainstreamu. Naravno, na svoj osebujan način zadržavajući i energiju i emocionalnost izvedbe. Tadašnji opus Raya Charlesa nezamisliv je bez sudjelovanja pozadinskih pjevačica Raelettes (s korijenima u gospelu i rhythm and bluesu) i njihovih senzualnih vokala koje su dale prepoznatljiv kolorit izvedbama hitova poput “The Right Time”, “What’d I Say”, “Hit The Road, Jack”… Uzgred rečeno, Raelettes (prethodno znane i kao Cookies) bile su prototip mnogih kasnijih R&B-jem nadahnutih ženskih vokalnih grupa.
Veća autorska sloboda
U listopadu 1961. Atlantic pak objavljuje stare blues snimke na izvrsnom albumu “The Genious Sings The Blues”. Ray je već na posljednjem (a možda i najboljem) redovnom albumu za Atlantic “The Genius of Ray Charles” iz 1959. naznačio jedinstvenu fuziju popa, jazza i rhythm and bluesa (s nezaobilaznim puhačima u big bandu) koja postaje polazište za prvi album na novoj etiketi “The Genius Hits the Road”.
Ugovor s diskografskom kućom ABC-Paramount Rayu je jamčio mnogo veću autorsku slobodu, izdašnije tantijeme i izbor smjera kojim će se kretati diskografska karijera. Rezultat su bili brojevi namijenjeni mnogo široj rock i pop publici odnosno hitovipoput “Hit The Road Jack” te “Unchain My Heart”, a onda i neočekivana i hrabra odluka da se okrene countryju. Projekt ili, preciznije rečeno, dva albuma “Modern Sounds in Country and Western Music vol. 1 i vol. 2”. objavljena iste godine, bili su golemo iznenađenje.
Preskočio je čvrstu žanrovsku ogradu
Očekivano zna li se da je crnački pjevač jazza, bluesa i rhythm and bluesa odnosno “race music” kako su je još zvali u Sjedinjenim Državama, preskočio čvrstu žanrovsku ogradu te sa standardima Hanka Williamsa ili Dona Gibsona zakoračio u polje “ekskluzivno” bjelačke glazbe. Riječ je o čudesnoj fuziji koja je bila politički smiona i kulturološka senzacija no prije i poslije svega fascinantna glazbena avantura. Album kojeg su zajedno producirali Charles i Sid Feller donio je bogate orkestracije s big bandom i gudačima uz izniman obol saksofoniste Hanka Crawforda te od uvodne “By Bye Love” sa uletima puhača i pjevačica do zaključne Williamsove “Hey Good Looking” prevedene u urnebesni swingerski broj s upečatljivim klavirom i puhačima, bio pionirsko remek djelo.
Recimo, sirupastoj “You Don’t Know Me” kao rasnom šlageru Charlesova je vokalna „rašpa“ dala posve novu dimenziju, sentimentalnoj laganici odnosno country valceru “Born To Lose” te “I Love You So Much To Lose” (s čarobnim vokalom tek nešto glasnijim od šapata)naglašenu emocionalnu notu dok je “I Can’t Stop Loving You” s bogatim gudačkim aranžmanom Martyja Paicha te pozadinskim vokalima bila ne samo veliki hit prodan u milijunskoj nakladiveć i novi Charlesov klasik.
Album koji je 14 tjedana držao vrh rang liste najprodavanijih i dao četiri hit singla naveo je Raya i Sida Fellera na nastavak objavljen u listopadu 1962. – jedva šest mjeseci nakon objave prethodnog albuma. Oba su albuma nalik jedan drugome kao jaje jajetu, no “Modern Sounds 2” je skladbe “žanrovski” grupirao. Brojevi s big bandom i jazzy/rhythm and blues pozadinskim vokalima bili su smješteni na prvu stranu albuma (poput “You Are My Sunshine” koja otvara album ili “Oh Lonesome Me”), a na drugu (koju otvara “Take This Chains From My Heart”) pak oni s raskošnim gudačima i bogatim pozadinskim vokalima.
Okreće se komercijalnijoj glazbi
Ray Charles je i polovinom šezdesetih nizao uspjehe, a popularnost mu nije uništilo ni medijski razvikano hapšenje 1965. zbog posjedovanja heroina nakon kojeg je uslijedila jednogodišnja pauza. U drugoj polovini šezdesetih sve više je snimao pop teme s gudačima okrenuvši se “komercijalnijoj” formi, no njegov utjecaj na generaciju rock izvođača u šezdesetima (ali i kasnijih desetljeća) ostao je izuzetan. Posebice kad je riječ o britanskim izvođačima poput Joea Cockera, Stevea Winwooda, Erica Burdona, Vana Morrisona ali i američkih poput Billyja Joela, Gregga Allmana … koji su bili nadahnuti njegovim rhythm and blues/soul vokalom.