Na današnji dan 11. travnja 1970., Peter Green – lider Fleetwood Maca – službeno je napustio band. Fleetwood Mac su svakako bili među perjanicima britanskog bles buma šezdesetih. Nastupni album Fleetwood Maca. Grupu, čiju su dugovječnu karijeru i životopise kritičari poput Jonnathana Kennaugha nazvali i pravom “sapunicom”, su godinu ranije u Londonu osnovali gitaristi Peter Green i Jeremy Spencer, basist John McVie te bubnjar Mike Fleetwood da bi im se uskoro nakon izlaska debuta priključio i treći gitarist Danny Kirwane.
Peter Green je bio jedan od brojnih britanskih gitarista koji je prošao kroz “blues akademiju” Johna Mayalla svirajući u njegovim Bluesbreakersima (uostalom tamo je zamijenio Erica Claptona) zajedno s McViem i Fleetwoodom. Nakon što su bez Mayalla snimili instrumental “Fleetwood Mac” rađa se ideja vlastitom bandu. Dok se John McVie još kolebao Green i Fleetwood napuštaju Mayalla (kojem, uzgred rečeno to nije bila nikakva novost jer kroz Bluesbreakerse su prolazili gotovo svi bitni akteri britanskog blues booma) te, uz slide gitaristu Jeremyja Spencera te privremenog basistu Boba Brunninga koji je “čuvao mjesto” dok se McVie ne odluči pristupiti novom bendu, osnovali Peter Green’s Fleetwood Mac. McVie se bandu priključio već nakon prvih nekoliko svirki te s ostatkom družine tijekom studenog i prosinca 1967. u londonskim studijima Decca-e i CBS-a snimio sjajan prvijenac “Peter’s Green Fleetwood Mac”.
Jedan od hitova s prvijenca
Uvodni broj albuma bila je “My Heart Beat Like A Hammer” Jeremyja Spencera čija je slide-gitara odredila zvuk prpošnog boogiea no, za razliku od Canned Heata, s upečatljivim “dvoglasima” dvaju gitarista i rockerskijim gardom. Dakako i začinima mayallovske škole. “Mary Go Round” i “Long Grey Mare” napisao je Peter Green. Prva je bila sporovozna blues tema, a druga claptonovski građena oko upečatljivog riffa i Greenove usne harmonike dok je bas svirao Brunning. Bilo je to i njegovo jedino sudjelovanje na albumu. Klavir u “Hellhound On My Trail”, amblematskom broju Roberta Johnsona, svirao je Jeremy Spencer čiji je izbor zacijelo bio i slijedeći cover, tema njegovog uzora Elmorea Jamesa “Shake Your Money Maker”. Bio je to jedan od hitova s prvijenca te obavezan koncertni standard. Naravno, Spencerova slide gitara u prvom je planu, no u zaključnoj temi s prve strane albuma sve je opet u rukama autora Petera Greena. I usna harmonika i vokal, ali ne i gitara jer je broj odrađen samo uz ritam sekciju.
Drugi autorski broj je bio drugačiji
Još jedno opće mjesto kajdanke bluesa “No Place To Go” Howlin’ Wolfa bilo je naklon uzorima kao i Spencerova autorska “My Baby’s Good To Me”. Pravi boogie s primislima na Elmorea Jamesa kao svojevrsna ubrzana verzija njegovih standarda poput “Dust My Broom”. No Spencerov drugi autorski broj “Cold Black Night” bio je posve drugačiji: novi sjajan “blues za rezanje vena”. Obdaren filigranskim gitarskim vezom slide-gitare i Petera Greena koji je – kao i u svojoj iznimnoj autorskoj “I Loved Another Woman” – patentirao barem dio tonova koji su kasnije bljesnuli u “Albatrossu”. “I Loved Another Woman” doživjela je bezbroj kasnijih izvedbi i samih Fleetwood Mac kad im se pridružila Christine Perfect i drugih bluzera poput Garyja Moorea, Snowyja Whitea… “The World Keep On Turning” – novi Greenov broj – bio je pak posveta akustičnom bluesu delte Mississippija, a “Got To Move” novi naklon ostavštini Elmorea Jamesa.
Prvijenac Fleetwood Maca dospio je na četvrto mjesto britanske rang liste, no prije i poslije svega bio je i ostao jedan od antologijskih albuma britanskog blues booma iz druge polovine šezdesetih te još jedan dokaz značaja “blues akademije” Johna Mayalla nazvane – Bluesbreakers. Fleetwood Mac u prvoj inkarnaciji, prije odlaska Petera Greena 1970. usred njemačke turneje – i Jeremyja Spencera godinu kasnije, zasigurno su najsvjetliji primjer britanskog “bijelog bluesa” šezdesetih.
Drugi studijski album “Mr.Wonderful”, objavljen je 23. kolovoza 1968. kao logičan nasljednik prvijenca. Snimljen je uživo u studiju uz dodatak puhača i Christine Perfect (kasnije pjevačice) iz Chicken Shaka kao klavijaturistice. Nakon objave albuma grupi se pridružio i treći gitarist – Danny Kirwain koji je Fleetwood Macu donio osebujan gitarski vibrato predstavljen na instrumentalnom singlu “Albatross”. Nakon kompilacijskog albuma “English Rose” na kojem se našlo pola brojeva s prethodnog studijskog projekta te Kirwanove nove skladbe.
Plod višesatnog Greenovog studijskog “jaminga”
Tijekom američke turneje početkom 1969. u znamenitom Chess studiju u Chicago snimaju “Fleetwood Mac In Chicago”; odličan album posvete bluesu i svojim junacima. Neki od njih su se kao gosti pojavili na albumu poput Otisa Spanna, Williea Dixona i Buddyja Guya, Bio je to i svojevrsni oproštaj od “korijenskog bluesa” pa za novu kuću Immediate zaokret prema pop/rocku s elementima bluesa te Spencerovim sve izraženijim sklonostima za žešći rock zvuk, objavljuju (hit) single “Man Of The World”. Nova promjena diskografa dovela ih je na etiketu Reprisea na kojoj u rujnu 1969. objavljuju „rokerski“ album “Then Play On”. Na američkom izdanju albuma našao se i hit singl “Oh Well”. Album je donio nove stilske utjecaje poput folka, hard rocka i psihodelije no na snimanju nije bilo Jeremyja Spencera (svirao je samo klavir u dijelu “Oh Well”). Za razliku od prethodnih albuma ovog puta nije sniman uživo u studiju već uz korištenje dosnimavanja mada su tri broja (instrumentali “Underway”, “Searching For Madge” i “Fighting For Madge”) bile plod višesatnog Greenovog studijskog “jaminga”.
Posljednji singl kojeg je Peter Green – jedva koji tjedan prije odlaska – objavio s bandom bio je (odličan) “The Green Manalishi”. Skladba je po Greenovim tvrdnjama nadahnuta snom nakon uzimanja LSD-ja. Droga je – kasnije se tvrdilo – bila i glavni razlog odlaska iz banda jer se zbog LSD-ja pogoršalo Greenovo mentalno zdravlje i započeli golemi psihički problemi koji su ga pratili do kraja života.