Vraška je stvar “naknadna pamet”. Ona, baš kao i nostalgija, nema baš nikakve veze sa stanjem zatečenim u realnom vremenu, s prosudbom ili odlukama donesenim u konkretnim prilikama iznuđenim gomilom “sitnica” koje se gube protokom godina i neumitno blijede pred “općom slikom”.
“Naknadna pamet” je zapravo isto što i “borba za bolju prošlost”; suštinski lažnjak koji iz današnje perspektive čita vrijeme prošlo frizirajući istinu, uljepšavajući je i korigirajući u svojevrsnom fotošopu nostalgije ili naknadnog iskustva. Upravo stoga sam se prije deset i kusur godina ustručavao otvoriti luksuzno izdanje Trotakt projekta i skinuti celofan s kutije obložene elegantnim crnim plišem na kojem je, nota bene, uz logotip benda zlatnim slovima bilo otisnuto znakovito, no i upozoravajuće “R.I.P.”. “Requiscat in pace” ili, naški rečeno – počivali u miru, možda i nije baš najbolji naziv za diskografski paket koji umjesto mira blagopočivajućem Trotakt projektu (a sada i njegovom utemeljitelju) i glavnom liku), priziva barem, pravo na posthumnu poštenu valorizaciju ili drugu priliku, kad je već nije imao u onom realnom vremenu.
Kako je nastao Trotakt?
Raskošno diskografsko izdanje iz 2011. s pripadajućim (dvama) knjižicama, dva diska i DVD-om nije uobičajena kompilacija kojom se podsjeća na najveće uspjehe i pokušava još jednom iscijediti štogod novca na starim snimkama. “R.I.P.” je nešto drugo: prva prilika za upoznavanje s diskografijom, i to cjelovitom, banda kojem su na samom početku osamdesetih – ne bez razloga – predviđali svijetlu budućnost. Za one koji baš nikada nisu čuli za Trotakt projekt i njihov blitzkrieg koji ih je od metkovskih anonimaca iz, božemiprosti, provincijalne glazbene vukojebine, učinio uzdanicama zagrebačke novovalne scene i miljenicima utjecajnog “Poleta”, evo nekih osnovnih podataka.
Pobjeda na YURM-u Band koji su osnovali Matija Vujica (da “ona Matija” koja je svoju kreativnost potvrđivala kao nadahnuta modna dizajnerica) i Jurica Popović (uz Matiju, stalnu profesionalnu i životnu družicu, i jedini član svih inkarnacija banda), početkom osamdesetih je u Metkoviću skovao svoju dobitnu formulu novovalnog art-pop benda. Nadahnuti ponajviše opusom Joy Divisiona, a kasnije i novoromantičarskim stilizacijama, Trotakt spletom čudnih okolnosti nikada nisu kapitalizirali uspjeh na YURM- u – tada najprestižnijoj novovalnoj smotri koja je lansirala mlade bandove – niti pošteno naplatila hvalospjeve koje su im, zbog doista sjajnih multimedijalnih koncertnih predstava, usuglašeno dijelili kritičari.
Novovalni pop
Diskofilski paket odličan je podsjetnik upravo na to razdoblje, jer na prvom CD-u donosi osam demo snimaka na osnovi kojih su Trotakti i pobijedili na YURM-u 1981., ali i njihov nikad do sada objavljen album “Blago tonirano” koji su snimali 1983. kod Pipa u splitskom “Tetrapaku”. Demo zapisi su posebno zanimljivi, jer unatoč svim manjkavostima i produkcijskoj šturosti snimaka s Radio Metkovića, otkrivaju utjecaje, ali i začudnu modernost i orginalnost najranije inkarnacije banda. U njemu su osim Matije i gitarista Jurice, svirali basist Jašar Murtezani, bubnjar Anri Leontenko, a za sintesajzerom bio Zlatko Volarević-Dilajla, kasniji klavijaturist Đavola i Crvene jabuke.
“Vozit ćemo se večeras” je, primjerice, već kao demo bila zanimljivo postavljena tema kojoj pečat daju neobičan vokal Matije Vujice – tada doista mnogo bliži punk pjevačicama negoli estradnim normama – Juričina funk gitara na tragu nekoga sirovog Chica te Volarevićev minimalistički synth-pop. Skladba pak “Ja se volim” – koja se nije kasnije našla na albumu prvijencu – pravi je pak podsjetnik na novovalni pop (u synth aranžmanu) i onu klasičnu progresiju akorda koji stoje iza brojnih hitova pedesetih i šezdesetih u rasponu od “Sh-boom” do “Sweets For My Sweet”, a koji su nadahnuli i mnoge novovalne i power pop-hitove.
Kako su zvučale druge pjesme?
“Posljednja jesen u velikom gradu” u demo verziji je i danas izvrsna! Može ju se – “naknadnom pameću” – baš kao i “Staricu”, shvatiti kao simboličnu kopču između Grupe 220 u posljednjoj fazi iz 1968. i albuma “Naši dani” – te novovalnih stilizacija. I “Ja želim nešto drugo” sa zanimljivom zvečećom gitarom (utjecaji “London Calling” su očiti!) vrijedna je svake pažnje. “1, 2, 3… je dosta” je pak čudesno dobar i uvjerljiv instrumental koji na trenutke vuče i na psihodeliju ranih Soft Machina i onovremenu britansku jazzy-novovalnu ili alter-dance scenu. “Makni mi se s horizonta” na čvrstom je tragu kod nas tada veoma popularne Lene Lovich (koja je nastupala i u Zagrebu te bila jedna od prvih licencno objavljenih novovalnih izvođačica).
Usporedba demo materijala i dvije godine kasnijih snimaka s nesuđenog prvijenca “Blago tonirano” ne pokazuje samo očekivanu daleko kvalitetniju zvučnu sliku već i očigledan stilski korak naprijed. Juričina gitara je reskija bez “chicovskih” diskoidnih infekci- ja, a u prvom je planu bas koji vozi pravi plesni ritam. “Pokreni me” još izravnije pokazuje da u novoj zvučnoj slici Trotakta novoromantičarski utjecaji imaju dominantno mjesto posebice oni (možda) na tragu tada veoma utjecajnih Classix Nouveaua koji su nekoliko godina ranije, baš kao i Gang Of Four, nastupili na zagrebačkom Biennalu. Iznimke su bile rijetke poput skladbe “Uzet ću sve” koja je svojim uvodom akustične gitare i dominirajućim gitarskim zvukom podebljanim saksofonom, bila bliža tadašnjim izdanjima mainstream atrakcija poput Parnog valjka ili Xenije negoli novoromantičarskim formama.
Koji pravcem zatim kreću?
I “Ja želim nešto drugo” izgubila je svoj negdašnji clashovski pečat dok je “Posljednja jesen u velikom gradu” zakoračila bliže novoromantičarskim stilizacijama s naglašenim basom i saksofonom. “Vjeruješ li” je pravi mali plesni biser te, baš kao i skladba “Sreću moraš kupiti”, posve usuglašen s tadašnjim anglosaksonskim pop kurentima uz zgodno posvojene utjecaje ska (u ritmu i saksofonu a la Madness), te s novoromantičarskim stilskim obrascima kojima je sve više dodavan i bas na tragu učenja Marka Kinga i njegovih Level 42. Da je te 1983. album objavljen, karijera Trotakt projekta bi se zacijelo zakotrljala nekim drugim smjerom.
No, umjesto albuma “Jugoton” je igrao na opciju singlova poput “Zaplešimo”, “CD-DA”, “Rolana”… Potonja je bila doslovan prepjev hita “Enola Gay” Orchestral Manouvres In The Dark, čime je band i d klarativno pokazao svoju sklonost ka zvuku grupa poput OMD, Heaven 17, Human League te, posebice, Spandau Ballet. Na njihovu su tragu (ne samo zbog saksofona) bile teme “Povedi me”, “Baš me briga”… a potonja je pokazala i pravac kojim će kasnije krenu- ti nova inkarnacija banda – Gracia. Naime, u skladbi je u suvremenijem pop-aranžmanu bila učahurena i etnomelodija. Danas se, naravno, i taj dio uvjetno rečeno “zabavnjačkog” ili naglašeno pop-opusa Trotakta/Gracije, u usporedbi s većinom aktualne konkurencije čini kao “dom kulture s vodoskokom”.
Multimedijalni projekti
Posebna vrijednost Trotaktove kolekcije i priče su video materijali s nastupa koji su – baš kao i ambiciozni videospotovi – bili zamišljeni i kao multimedijalni projekti. Stoga je videomaterijal priložen kolekciji jednakovrijedan audiosnimkama. Ne samo zbog šarmantnoga dokumentarnog videozapisa Šime Strikomana s koncerta u SC-u 1982. već i zbog spotova (poput “Vozit ćemo se večeras” i “Pokreni me” sa stripovnim “dodacima”) te kasnijih TV nastupa koji rekonstruiraju bitnu komponentu Trotakta: rijetko viđenu brigu za vizualni identitet.
Mnoge je stvari iz mitskih dana novog vala najbolje ostaviti da stoje gdje jesu: prekrivene velom nostalgije i u sumaglici osobnih sjećanja koja je odavno već prebrisala oštre rubove i nezgodne detalje. Ne i u slučaju Trotakt projekta. Naime, ovaj temeljito (diskografski) marginaliziran band zaslužio je, makar i višestruko „posthumno“, punu pažnju izborivši, makar i “naknadnom pameću”, svoje mjesto pod novovalnim suncem. I Jurica i Matija, ali i svi Trotakti to zaslužuju.