Zagrepčanin Marin Živković saksofonist je koji živi kako bi stvarao. Glazba je dio njegova identiteta i on je svjestan svih žrtvi, uloženog vremena, truda te odabira da možeš živjeti kao glazbenik. Marin je najprije završio predškolski odgoj na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, potom odlazi u Belgiju gdje studira na Kraljevskom konzervatoriju u Antwerpenu u klasi Kurt van Hercka. Dvije godine kasnije upisao je privatnu jazz akademiju u Antwerpenu gdje je diplomirao u klasi Vincenta Brijsa. Osim toga, trenutačno svira u nekoliko bendova – u Portu Mortu, Mary May, Benstonu i Atman Fu, sklada glazbu za kazalište i film, a u jeku pandemije otvorio je svoj glazbeni obrt Ahaceda za inovativnu glazbenu edukaciju i improvizaciju.
Ahaceda je novo cool mjesto u gradu za sve one koji se ponovno žele vratiti glazbi i sviranju, za sve koji se bave glazbom i traže mjesto gdje će sažeti svoje znanje, za sve tinejdžere kojima je već polako dosta glazbenih škola, a žele nastaviti svirati; za sve one koji nisu otišli na glazbenu akademiju, a uložili su jako puno vremena da nauče svirati te za sve ljude koji se žele tek upustiti u glazbu. Ono što Ahacedu, koja prima nove polaznike tijekom cijele godine, čini posebnom jest inzistiranje na individualnom pristupu 1:1, ali i zajedničko muziciranje svih polaznika, odnosno glazbeni ansambl koji možete pohađati dva puta mjesečno.
S Marinom smo razgovarali između proba za bendove i proba u kazalištu, snimanja i učenika kojima se stopostotno posvećuje.
Glazbeno obrazovanje iz druge dimenzije
U jeku pandemije otvorili ste svoj obrt Ahaceda, za inovativnu glazbenu edukaciju? Koliko je teško bilo odlučiti se na ovakav karijerni korak u nesigurnim vremenima?
Papire za otvaranje obrta sam podnio sam u HZZO dva dana nakon potresa i netom poslije objave pandemije. Osjećao sam svu rušilačku snagu svijeta hodajući praznim hodnicima ustanova. Sjećam se da sam pomislio da sam prava budala. U glavi mi je bila slika moje majke kako odmahuje glavi u nevjerici: što to ja pobogu radim. Mislim da nije bilo podrške moje obitelji s obje strane, mi ovaj intervju ne bismo vodili u smjeru edukacije, nego u smjeru izvedbenih umjetnosti. Zaključak bi ovog pitanja bio: ako želite uspjeti, morate imati ljude koji vjeruju u vas, a zbog ljubavi kojom ste okruženi morate uspjeti. Čak i kada se nebo ruši.
Osjećam da svijet koji smo mi ljudi koncipirali nije u skladu s duhom vremena, niti u skladu s resursima koje ova planeta kao sveukupnost ima
Zašto mislite da je potrebno otvoriti paralelni sustav glazbene edukacije, kome je Ahaceda namijenjena?
Nisam nikada pomislio da je Ahaceda paralelni sustav. Već da kompletira sustav. Od sve djece koja uđu u takav sustav valjda samo 1 posto upisuje Glazbenu akademiju. S druge strane cijeli kurikulum kao da je usmjeren na polaganje prijemnog ispita na Akademiji. Ahacedu sam zamislio kao alternativni početak ili nastavak obrazovanja. Možda i kao suplement. Osloboditi ljude da koriste svo znanje harmonije i solfeggia na svom instrumentu.
U Ahacedi predmeti nisu razbijeni u manje cjeline već prostor u kojemu se aplicira sve vaše stečeno znanje u osnovnoj ili srednjoj glazbenoj školi kroz učenje o tehnici i improvizaciji. Tehnika, kojoj težište nije na brzini, već je sredstvo kroz koje se uči disciplina tijela u odnosu na instrument te precizna egzekucija. Improvizacija, kojoj uporište nije u oslobađanju prstiju i izražavanje impulzivnih ideja, već rad na praktičnoj harmoniji i osjećaju za harmonijski ritam.
Kako ste zadovoljni svojim dosadašnjim radom, koji su planovi?
Zadovoljan sam svaki put kada vidim svoje polaznike sretne i da odlaze dalje kroz dan s mišlju da nisu potratili vrijeme, nego da nose novu vlastitu ideju stvarnosti koje ih okružuje. Plan bi bio naći mecenu ili sponzorstvo, i dati mogućnost da radim s ljudima a da transakcija nije u računima. Najmrskije mi je izdati račun. Osjećam da svijet koji smo mi ljudi koncipirali nije u skladu s duhom vremena, niti u skladu s resursima koje ova planeta kao sveukupnost ima.
Na kraju dana nije važno možeš li nešto otpjevati ili odsvirati, nego put koji te doveo da si uopće u poziciji da to zaista probaš. To se zove iskrena namjera i ona potiče rast
Kako vam je raditi s odraslim ljudima , je li vas to ispunjava rad u Ahacedi?
Ja radim Ahacedu jer želim ispraviti svoju prošlost. Puno puta sam poželio da mogu vratiti vrijeme i ispraviti sve svoje pogreške, glupe riječi ili dijela. Ne želim se baviti elitizmom kojeg ne priznajem. Zanima me amaterizam koji podrazumijeva ljubitelja ili zaljubljenika. Nikako kao umjetnik ili predavač, već kao životni odabir.
Ahaceda nije budućnost, više je to tranzicija. Budućnost je univerzalno školovanje kojem cilj nije profit ili diploma, već poticanje empatije, inkluzivnosti, dobrote, realno znanje i beskonačni izvor inspiracije. Najvažnije je prihvaćanje. U Ahacedi to još nisam postigao, vjerojatno nikada niti neću, ali to je ono ka čemu težim. Na kraju dana nije važno možeš li nešto otpjevati ili odsvirati, nego put koji te doveo da si uopće u poziciji da to zaista probaš. To se zove iskrena namjera i ona potiče rast.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koji su izazovi u bivanju obrtnik i samostalni umjetnik?
Izazov je trajati i ne slomiti se. A drugi izazov je konstanti rast, bilo profesionalno ili privatno.
Zašto mislite da toliko ljudi ide u glazbene škole i zatim prestaje svirati instrumente, kasnije u životu? Što biste rekli tim ljudima, zašto se vratiti sviranju u kasnijoj dobi?
Zato što je institucija u zatvorenom krugu brige za opstanak sebe same i obrazovnih ciljeva koji se ne poštuju. Ona ne teži individualnom rastu i spoznajama koje su unikatne za svakog ponaosob. To jest, malo ljudi je u stanju poslije osnovne ili srednje glazbene škole napisati jednostavnu kompoziciju ili improvizirati. U stanju su reproducirati, a i to bude većini ljudi besmisleno i ne baš svrhovito.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Odlučujem se za stvari koje volim
Saksofonist ste u Portu Mortu i Mary May, skladatelj ste za kazalište i filmove te predavač i bavite se edukacijom – koliko je teško uskladiti sve?
Ja teško usklađujem svoje obaveze zato moram često odustati od stvari koje me zanimaju i odlučujem se za stvari koje iskreno volim.
Onaj koga je glazba dotaknula shvaća krug da je on samog sebe ganuo. Snaga njegovog doživljaja osnaživanje je spoznaje prostora vremena trenutnog djelovanja
Koliko je odricanja za biti glazbenik? Što to znači, koliko uz sve što radite, morate raditi na sebi kao glazbeniku? Kako izgleda taj nevidljivi rad glazbenika?
Sjećam se privatnog razgovora svoga profesora na Akademiji, koji je imao prilike svirati s briselskim jazz orkestrom na gostovanju u Americi gdje su imali turneju s jednim od najvećih jazz saksofonista kao solistom. Bili su smješteni u hotelu s pogledom na ocean. Moj profesor je imao naviku svirati svaki dan satima vježbajući. Čak i na turneji nije odustao od svojih navika, pa bi se zavukao u svoju hotelsku sobu i vježbao. Njegova soba je gledala na pješčanu plažu, pa je zamijetio da se onaj jedan od najboljih saksofonista na svijetu kupa i uživa svaki dan točno ispred njegova prozora.
Zapanjilo ga je da ovaj ništa ne vježba, pa ga je u prolazu pitao da li je on ikada primio saksofon mimo koncerata. Jedan od najboljih saksofonista na svijetu mu je odgovorio – da on vježba svaki dan i svakog trenutka. Rekao mu je da trenutačno sluša ocean. To je mog profesora duboko potreslo. Možda bi trebali promijeniti paradigmu same inspiracije: da uspostavu motivacije kroz dominaciju nad instrumentom zamijenimo ljubavlju kojom smo okruženi kada nešto sviramo ili stvaramo. Ova poluizmišljena anegdota ne govori o tome da ne treba vježbati i truditi se biti bolji, nego da trud i vježba mora biti razlivena po cjelokupnom postojanju našega bića.
Prati vas glas kao saksofonista koji svira najposebnije na našoj sceni? Što mislite što vas razlikuje od drugih saksofonista? Na koji način pristupate glazbi?
Ne bih se složio da sviram najposebnije. Pitanje o tome što me razlikuje od drugih glazbenika je čisto marketinško pozicioniranje. Kada mi je profesor Nestorović predao saksofon, rekao je da se za lijek ne zahvaljuje. Možda je razlika da ja mislim na glazbu kao na nešto što je sposobno, kao inteligentno djelovanje. U toj konstataciji nisam usamljen. Jednako bih rekao za ljubav ili život ili kamen. Nisam sam sam u takvom promišljanju. Zato ne mogu biti poseban. Poseban sam onome koga to dotakne. Onaj koga je glazba dotaknula shvaća krug da je on samog sebe ganuo. Snaga njegovog doživljaja osnaživanje je spoznaje prostora vremena trenutnog djelovanja.
Koje su vas knjige oblikovale kao umjetnika?
William Sterling “The Canon” i Robert Schumann “Advice to Young Musicians”.
Koji su vaši mentori u sviranju saksofona?
Kao prvi poticaj u pravom smjeru bio je to Saša Nestorović, Bach, priroda, zvijezde, ljudi, životinje, univerzalno djelovanje principa, dobrohotnost i saksofon koji radi, a da nije preskup.
Odlazak iz Hrvatske
Završili ste prvo jedan fakultet (predškolski odgoj), potom ste otišli u Belgiji i tamo studirali jazz saksofon? Kakvo je vaše iskustvo života izvan Hrvatske? Koji su izazovi kada ste stranac vani, a koje prednosti?
Prvi sam fakultet završio jer svim silama ovoga svijeta nisam htio otići na odsluženje vojnog roka. Bio sam grozan učenik i trebalo mi je vremena da se pripremim za jazz akademiju jer sam mislio da je to jedino što u životu želim. Kasnije sam shvatio da to nije točno ono što želim ili barem nije bilo ono što sam očekivao. Prednosti i mane života izvan Hrvatske zavise od osobe do osobe. Ne gledam na stvari kao mane i prednosti, mislim da ništa nije mana ili prednost, nego na koji način se suočavamo sami sa sobom u trenucima krize i prosperiteta.
Zašto ste se vratili? Je li bilo teško ponovno sve započeti ovdje? Mislite li da je vrijedilo?
Moj odlazak u Antwerpen bila je najbolja stvar koju sam odlučio. Moja druga najbolja odluka bio je povratak.
Želite li znanje koje ste usvojili u inozemstvu prenositi na polaznike vašoj Ahacedi i pokušati promijeniti glazbenu edukaciju?
Apsolutno. Najviše primjenjujem one tehnike koje sam morao sam dokučiti da bi razumio o čemu je bilo predavanje koje sam slušao. Zaista sam mislio da sam potkapacitiran kada sam pohađao glazbenu školu ili akademiju. Najveće otvaranje očiju su mi bila predavanja gostujućeg profesora s nekakvog instituta za indijsku klasičnu glazbu u Roterdamu. Mislim da me najviše inspirirao pristup na koji način uče glazbu u Indiji.
Poslije sam počeo uzimati izborne kolegije koji su u svojoj srži prenosili drugačije pristupe glazbi, npr. kolegij kubanske glazbe. Najviše sam profitirao u susretu različitih glazbenika s različitih kontinenata jer svi oni pričaju o glazbi ali s drugačijom vizijom i drugim potrebama glazbe u njihovoj kulturi. Ključno pitanje bilo je čemu uopće služi glazba? U takvom ekstremu sam mogao jasno vidjeti sve ono bitno i sve ono zajedničko jer tek onda spoznaja postaje transcendentnija od zgrade koju pohađam.
Različiti pristupi u bendovima
Vi ste posljednji član benda koji je došao u Porto Morto? Kako komentirate uspjehe benda? Dobili ste i Porina za najbolji alternativni domaći album!
Porto je primjer skupine glazbenika nekonformista. Uspjeh je zajamčen. Iza Porta nije samo koherentni glazbeni izričaj, nego i borba Davidova protiv besramnih institucija uljuljkane prinosima manje-više imbecilne produkcije. Iz tog proizlazi da je samo postojanje takvog benda tiha revolucija.
Moja percepcija je da smo najobičniji barbari u deluziji napredne civilizacije. Glazba, ili umjetnost, ili banka, ili politika nisu krivi. Oni su samo odraz našeg trenutnog duhovnog stanja
Radite i svoj autorski projekt Atman Fu s Pavlom Golubićem. Imate li vremena pripremiti se i raditi na tome ili vaši osobni projekti pate zbog prevelike količine posla?
Atman Fu je u konstantnoj krizi i umjetnički i stvaralački. On je takav jer nikada ništa nije dovoljno dobro. Atman Fu je naš glazbeno-duhovni ideal. On je nemoguć za sviranje ili bilo kakvu vrstu postojanja. Koji put mislim da je sve u našim glavama i da do publike dođe samo onaj fizički dio nota i pauza. Ako se ikad zatekneš na koncertu Atman Fua, preporučujem da ne sudiš, nego samo angažirano slušaš. Ako ćeš dopustiti sebi da razmisliš je li ti se takva glazba sviđa, to bi značilo da si se već zavukao u svoje misli i magija će za tebe biti gotova.
Kako je to svirati u dva potpuno drugačija benda? Mary May i Porto Morto ne mogu biti dalji što se tiče glazbenog izričaja. Što vam donosi jedan bend, a što drugi?
Od sebe ne mogu pobjeći. Zaista je teško svirati u različitim bendovima i svirati sebe. Porto je u fazi kada se više ne traži samo sviračka izvrsnost, veći cjelokupnost scene, kostima, rekvizita… To sve čini sviranje zahtjevnijim. Mary May je više neki pogled u prošlost slavnih bendova koje ja poznajem kroz eho Woodstock izvođača. Traži se nešto grandioznije od benda s pojačalima. Kao da je zadani cilj u sviračkoj katarzi. Dva potpuno različita koncepta od mene traže potpuno drugačiji angažman. Zato se osjećam privilegiranim biti u oba.
Umjetnost se ne treba mijenjati
Kako se nosite s nesigurnim vremenima, mislite li da umjetnost treba reagirati, odnosno na koji način umjetnost može mijenjati svijet ili glazba?
Mislim da nije umjetnost ona koja se treba mijenjati. Mi smo oni koji se trebaju mijenjati. Mislim da nije glazba koja nešto mora ili može promijeniti. Možda bi trebalo mijenjati način kako se transportiramo, kako upravljamo resursima. Trebamo mijenjati banke, školstvo, politiku, raspodjelu bogatstva… A možda je samo ono što trebamo promijeniti je naš odnos prema ljudima. Moja percepcija jest da smo najobičniji barbari u deluziji napredne civilizacije. Glazba, ili umjetnost, ili banka, ili politika nisu krivi. Oni su samo odraz našeg trenutnog duhovnog stanja.
Povodim se jednim postulatom – ako glazba ide sa zvučnika, onda to mora biti nešto što se uživo ne može izvesti. A ako je glazba koja se može izvesti uživo onda zvučniku nema mjesta na pozornici
Kakvi, prema Vašem mišljenju, glazbeni projekti nedostaju u Hrvatskoj?
Primjerice, neki projekt gdje se Porto Morto može prijaviti za snimanje spota u kojem će svi biti pošteno plaćeni i nagrađeni za svoj trud koji je uložen u megalomanskom pokušaju da se parira svjetskoj glazbenoj produkciji. Nedostaju nam projekti koji će omogućiti glazbenicima da budu slušani izvan Hrvatske te da pokažemo da imamo odlične kostimografe, snimatelje, producente, redatelje, koreografe, glumce, scenografe, tehničare, šminkere, vlasuljare, garderobijere, glazbenike, skladatelje i ideje. Potrebna nam je platforma da se tako nešto ostvari, a najveći poticaj novim glazbenicima je mogućnost da su vidljivi.
Nemogućnost bijega iz kazališta
Kada radite u kazalištu, kako pristupate u skladanju glazbe za kazalište? Koji smjer vas zanima u kazalištu?
Godinama pokušavam izaći iz kazališta i staviti točku po tom pitanju, ali se iznova vraćam u kazalište. Ne radim to zbog novca jer novca u kazalištu naprosto nema. Radim iz čiste ljubavi prema mediju. Povodim se jednim postulatom – ako glazba ide sa zvučnika, onda to mora biti nešto što se uživo ne može izvesti. A ako je glazba koja se može izvesti uživo, onda zvučniku nema mjesta na pozornici.
Ne samo da skladate za kazalište i film, nego i glumite u predstavama? Volite li izvedbeni moment?
Živim izvedbu. Izvedbu u kazalištu doživljavam kao izvedbu ispravnog hodanja i pravilnog disanja. Vjerujem da mi ljudi imamo jako izvedbenu prirodu. Redatelji s kojima sam surađivao su osjećali potrebu da me stave u prostor, bez obzira na to što sam nespretan i zaboravljiv po osobnosti.
Mislim da je najdalje otišla moja zaručnica, mlada redateljica Rajna Racz kojoj ne mogu proći ispod radara. S njom smo radili kao Porto Morto predstavu “Nepoznata iz Seine” u Teatru &TD iz kojeg smo kao bend jako puno naučili. Kasnije smo radili zajedno na Akademiji njezine ispitne predstave i uvijek bi me stavila u ulogu izvođača. Ne može proći predstava a da ne razvlačim sanjke po parketu ili hodam s predimenzioniranom lulom po kulisama pozornice. Smatram to kao pohvalu svojoj pojavi.
Kao što ste rekli, u dugogodišnjoj ste vezi s mladom umjetnicom i redateljicom Rajnom Racz s kojom ste radili na projektima. Je li teško biti u vezi i raditi s nekim profesionalno? Pogotovo kada ste osnovali i svoju umjetničku organizaciju Nahero koju zajedno vodite.
Naš odnos nije samo temeljen na postulatu konvencionalne ideje romantičnog odnosa i svega onoga što to donosi, nego i na divljenju jedne duše drugoj. Velika je privilegija vidjeti istu stvar drugim očima. Ta izmjena perspektive je ono što me najviše privlači tom odnosu. Mogućnost da se izrazi nešto isto kao sasvim drugi i poseban doživljaj.
Primjerice, meni se nešto sviđa, a Rajni se to isto nešto ne sviđa. Rasprava drugog pogleda iziskuje razumijevanje druge osobe, ljubav da se sasluša. Ja onda imam priliku to nešto pojmiti kao novi unikatni uvid. Sada nisam usamljen jednoumljem mog iskustva, već obogaćen za još jedno iskustvo. Ja sam privilegiran da svaki zajednički doživljaj sagledam iz više smjerova pa me to čini dvostruko bogatijim nego ikad prije. Je li to onda ono što nazivamo životno obilje?
Fotografije: Mia Antonia Cvitković