Na današnji dan, 16. rujna 2006. godine, Dylanov album “Modern Times” došao je na prvo mjesto američke rang liste. Bio je to njegov prvi broj 1 album nakon “Desire” iz 1976. godine.
“Čvrsto vjerujem da čovjek s godinama postaje sve bolji”, kazao je Bob Dylan u jednom intervjuu 1968. godine, zacijelo ne sluteći da će gotovo četrdeset godina kasnije ova uzgredna opaska biti i neopoziva dijagnoza njegove karijere u dvijetisućitima. Jer, nakon krize u osamdesetima, od albuma “No Mercy” objavljenog još 1989. pa do 44. po redu albuma “Modern Times”, Dylan nije snimio ni jedan slab album. Štoviše, “Time Out Of Mind” iz 1997., čarobni album rockabillyja i bluesa, te “Love And Theft” iz 2003., s ništa slabijim stilski miješanim sadržajem kojemu je dodan i folk, remek-djela su dostojna znamenitih albuma iz šezdesetih i sedamdesetih.
Da je Dylan u iznimnoj autorskoj, ali i izvođačkoj formi, pokazale su i tri tadašnje europske turneje (na kojima sam ga i sam “ulovio”). Na dvije od njih pratio ga je prvorazredni rock “combo” (koji će postati nezaobilazan na Dylanovim “Never Ending Tours”), mali, no efikasni koncertni bend kojeg je – očito zadovoljan njihovim učinkom “na cesti” – odveo i u studio te bez dodatnih usluga proslavljenih studijskih najamnika snimio “Modern Times”.
Organski studijski zvuk
I u studijskom izdanju kao i na koncertima, Dylan nije zvučao kao kakav olinjali “lišaj” skinut sa zida slavnih rock’n’rolla već potentni glazbenik i nadahnuti autor koji ima još mnogo toga kazati, a, Bogme, zna i kako to uraditi. Jer, “Modern Times” je donio “organski” sočan zvuk koji je već u uvodnoj “Thunder On The Mountain” predstavio Dylana u bezgrješnom izdanju. Skladba koja djeluje i kao nastavak “Subterranean Homesick Bluesa” je istovremeno i svojevrsna Dylanova zahvala rockabillyju Jerryja Lee Lewisa, rock’n’rollu Chucka Berryja te bluesu.
Ništa čudno znajući da je autorskoj renesansi prethodio album “Good As I Been To You” (1993.) s folkom i bluesom kao temeljcima na kojima su zakuhani kasniji albumi. “Modern Times” je potom već na samome početku pokazao je da famozna neworleanska ritam sekcija – bubnjar George Receli i basist Tony Garnier – koja je savitljiva kičma koncertne zvučne slike, na studijskom projektu ima jednako značajnu ulogu.
Naime, Dylanov je blues sirov i žestok poput bluesa Elmorea Jamesa, te je vapio za glazbenicima koji će – no bez agresivnosti i bukačke pretencioznosti – znati kako naglasiti a ne zauzdati strast koja frca iz svake od deset novih skladbi. Gitaristi Stu Kimball i Denny Freeman – čije gitare na svim bržim brojevima vuku na učinak Mike Bloomfielda s “Highway 61 Revisited” – te pedal-steel gitarist odnosno multiinstrumentalisti Donnie Herron, na albumu su bili solistički manje eksponirani nego li na turnejama, no u svakom je trenutku jasno da je riječ o prvorazrednim glazbenicima. Priča za sebe je sam Dylan koji je na albumu svirao gitaru, harmoniku i klavir doprinijevši – i to značajno – “sočnom” južnjačkom roots rocku, rockabillyju, jazzy stilizacijama te bluesu i countryju na tragu albuma “Nashville Skyline”.
Maštoviti žanrovski miks
Svaki od odabranih “žanrova” novim skladbama – koje su sjajno ostarjele, pa i danas zvuče jednako svježe – stoji kao saliven. “Spirit On The Water” stoga je bila sročena kao atmosferska after-hours “laganica” s jazzy natruhama i laid-back manirizmima bliskim – no superiornijim – svemu što je napisao i snimio Chris Rea. Tekst skladbe je također zanimljiv s notom “polemičnosti” i Dylanom koji se izravno obraća (i publici i kritici) riječima “mislite (li) da sam prešao zenit…”. “Rollin’ And Tumblin'” je treći uzastopni zgoditak: izniman komad rhythm and bluesa nepatvorenog južnjačkog timbra s hipnotičkim repetitivnim riffom, sjajnim gitarama te Dylanovim sugestivnim vokalom i emocionalnom žestinom koja kao da je došla iz vremena najžešćih protestnih skladbi.
No Dylan ne govori o ratu i miru već o – ljubavi. Iskreno i izravno, žestoko i bolno ispovjedno… “When The Deal Goes Down” je odrađena kao jazz-country valcer koji podsjeća – kao i atmosfera dobrog dijela albuma – na najbolje trenutke vremešnog “New Morning” (iz 1970.). Neposredna referenca je naravno skladba “If Dogs Run Free”.
“Someday Baby” je donijela ubrzanje i prebacila lopticu u polje bluesa Muddyja Watersa uz riff koji vuče na “Baby Please Don’t Go” – izvanvremeni standard Big Joa Williamsa. I opet uz sjajne gitare s međuigrama i “prljavi” organski zvuk. “Workingman’s Blues # 2” bila je svojevrsni “tribute” Merleu Haggardu i njegovom “Workin’ Man’s Bluesu”, ali i “protestnim” brojevima velikana poput Woodyja Guthriea kao nova himna “radničke Amerike”. Najbolji broj albuma građen je na Dylanovom honky-tonk klaviru podcrtanom gitarama s Dylanom koji, po običaju, zna kako u svoju storiju posvojiti i biblijske prispodobe i društvene komentare.
I kritika i hommage
Govoreći o posvojenim “citatima”, valja dakako spomenuti i sam naslov albuma kao neupitni hommage Charlieu Chaplinu. Skladba “Beyond The Horizon” bila je još jedna klavirska tema na tragu brojeva s “New Morning” ili teme “Moonlight” s prethodnog albuma “Love And Theft”, no korijen joj je u šlagerima četrdesetih i Tin Pan Alleyu ili pak brojevima s albuma Leonea Redbonea. “Nettie Moore” je pak žanrovski neuhvatljiv komad, mada možda najbliži alter-countryju bliskom – čak i u vokalu – Kurtu Wagneru i njegovom Lambchopu.
“The Levee’s Gonna Break” je donijela novi iskorak u rhythm and blues, iliti “močvarni” blues shuffle s odličnim gitarama te – kao i kod “Rollin’ And Tumblin'” – ponavljajućom frazom koja se javlja poput kakve uvrnute mantre. Zaključna “Ain’t Talkin'” prigušena je krhka balada mračne atmosfere kojoj osobnost na albumu jamče preplitanja akustične gitare i violine, sjetni zaključni tonovi violončela te Dylanov emocionalni vokal. Hrapava i gruba “rašpa” – prema kojoj i glas Tome Bebića djeluje poput milozvučnog tenora iz crkvenog zbora, no kojoj se – po običaju – vjeruje. Ovoga puta čak više no ikada ranije.
Neupitno remek-djelo
Dylan je na početku albuma u “Spirit In The Water” i sam kazao “You think I’m over the hill? You think I’m past my prime? Let me see what you got – we can have a whompin’ good time…”, no “Modern Times” nije bio samo album za zajamčen “dobar provod” i doskok do najšire publike dylanofila. Dylan je naime novim studijskim albumom svoju ionako drsko bogatu diskografiju obogatio za još jedno neupitno remek-djelo.
Ako su svi veliki Dylanovi albumi bili uvijek i nezaobilazni dio “velike slike” ili nešto kao “soundtrack” vremena ili zrcalna neuljepšana slika stvarnosti nastala u radionici lucidnog komentatora i nadahnutog autora, i sam naslov albuma “Modern Times” zacijelo je bio ironičan komentar. I na “modernu” glazbu – kojoj suprostavlja temeljne vrijednosti “americane”, bolnu iskrenost bluesa, rafinman Tin Pan Alleya i jazza iz doba Velike ekonomske krize, ispovjednu “pričljivost” folka… – ali i na “modernu Ameriku” tadašnje Bushove administracije.