Na današnji dan 13. srpnja 1968. Black Sabbath su održali prvi koncert. Bio je to nastup u malom Blues Clubu u Birminghamu. Početak je doduše bio skroman no nastavak baš – urnebesan.
Jer poslije petka 13. veljače 1970. ništa više nije bilo isto. Eponimni album prvijenac Black Sabbatha trajno je promijenio svijet rock and rolla kao prvi pravi album hard rocka/metala odnosno album koji je formatirao žanr, njegovu ikonografiju, vizuale, riffove i dominantne teme. Čuveni engleski kritičar Charles Shaar Murray je jednom napisao: „blues je imao dijete kojeg su nazvali rock and roll a rock sina idiota kojeg su skrivali na tavanu pod imenom heavy metal“. Mnogi prangijaši metala su mu bezbroj puta dali za pravo potvrdivši prenemaganjem i reciklažama ovu ciničnu opasku, no u slučaju Black Sabbath, njihova prvijenca i esencijalnih album iz sedamdesetih, ona je na najbolji mogući način demantirana.
Razlikuje se od svega što smo čuli
Već nakon prvog broja na albumu prvijencu „Black Sabbath“ svima je bilo jasno da se zvuk Sabbatha razlikuje od svega što su ranije čuli. U osnovi tog osebujnog sounda – dobro je znano kao opće mjesto u biografiji benda – gitarski je stil Tonyja Iommija iznuđen gubitkom vrška prstiju lijeve ruke (koristio je svojevrsne proteze koje je sam izmislio) te „mekšim“ štimom gitare i posebnim stilom sviranja. Onaj jednako upečatljiv „sudbinski“ bas koji je – kao i moćno bubnjanje Billa Warda – bitno doprinio osebujnom zvuku, Geezer Butler je u jednom intervjuu lakonski objasnio tvrdeći da kao gitarist prije nego li se uhvatio basa naprosto nije znao kako odsvirati paralelne melodijske linije koje su obično svirali tadašnji basisti već je „samo“ pratio Iommijev gitarski riff. Sva ta ograničenja iz kojih je nastao revolucionaran stil, producent Rodger Bain – kojeg im je dodijelila diskografska kuća – pretopio je u čudesan novi zvuk. No njegova glavna zasluga, kazali su mnogo godina kasnije članovi banda, bila je da ih nije sputavao, da je pustio da se projekt dozreo u glavama Sabbatha snimi „sam od sebe“ uz njegovu tehničku ali ne i kreativnu pomoć.
Tekstovi na prvijencu su također cementirali mistično, okultno i „demonsko“ kao jednu od glavnih tema novog metal žanra. Recimo u temi „N.I.B.“ se govori o Luciferu koji se zaljubio u smrtnu ženu i postao bolji dok je „Behind the Wall of Sleep” bila nadahnuta istoimenom kratkom pričom H. P. Lovecraft a „The Wizard“ likom Tolkienova Gandalfa iz trilogije „Gospodar prstenova“ kojeg je tada opsesivno čitao tekstopisac Bill Ward. Skladbu koja se našla druga po redu na A strani albuma otvorila je Ozzyjeva usna harmonika kao svojevrsni hommage blues korijenima iako se i na B strani albuma dobrano osjećaju utjecaji heavy-bluesa Creama. Wardova fascinacija bubnjanjem Gingera Bakera možda je pak najočitija u „Wizzardu“ no, mada formalno heavy/hard blues rock, „Wizzard“ nosi duboki žig Black Sabbatha s Geezerovim unisonim vožnjama basa koji podebljavaju Iommijev gitarski riff dajući mu prepoznatljivu mračnu „ukletu“ notu.
Koncertni standard
„Behind The Wall Of Sleep“ također lucidno povezuje moćni blues riff (on je kao i tekst djelo Geezera Butlera), sjajan na trenutke claptonovski Iommyjev solo te sporije tipične sabbathovske dionice s nadrealnim tekstom i ubrzanjima. Dakako s Ozzyjem u savršenom izdanju i bubnjevima na „izlazu“ iz broja. „N.I.B.“ – skladba koja je nastala na turneji za, kako vele Sabbathi, jednog lošeg acid-tripa – građena je na modificiranom riffu Creama „Sunshine Of Your Love“, združujući fluidnija sola (možda pomalo i na tragu Hendrixa u „All Along he Watchtower“) i mukle dramatične pasaže.
Drugu stranu albuma otvorila je „Evil Woman“, cover američkog hard rock Crow (izvorno nazvana „Evil Woman Don’t Play Your Games With Me“) koju su Sabbath snimili na svoj prvi singl još kao Earth. Skladbu je izabrao tadašnji menadžer Simpson držeći da bi njen uspjeh mogao band dovesti bliže ugovoru s nekom diskografskom kućom. Snimili su je energičniju od izvornika i bez puhača, no nisu bili njome baš zadovoljni posebice nakon neuspjeha singla. Zapravo, „Evil Woman“ je bila svojevrsni uljez na albumu i njegova najslabija točka no, s druge strane, koncertni standard.
Akustična gitara na početku „Sleeping Village“ i Ozzyjev plantovski vokal reflektirali su utjecaje Zeppelina baš kao i dramaturgija broja koji nakon lirskog uvoda dobiva tipičan sabbathovski ton uz promjene ritma. Jedna od dionica je na tragu brzopoteznog Alvina Leeja i Ten Years After s udvojenom gitarom (uz Stratocaster Iommy je po prvi puta u rukama imao i Gibson SG) a desetominutna „Warning“ (cover broja Ansleya Dunbarda) je još jedan spoj – uvjetno rečeno – blues-rocka Creama i patenata Sabbatha iz naslovne teme. I ovaj broj epskih razmjera nudi promjene ritma uz solo eksponiranje bubnjeva uz koje unisono vozi gitara, brzoprstićka Iommyjeva sola (doduše dijelom reciklikrajući rješenja sa prve strane albuma), neočekivane umetke/stavke te poslovičnu muklu grmljavinu.
Album „Black Sabbath“ na novoj Phillipsovoj etiketi Vertigo pojavio se na simboličan datum u petak 13. što je, kao i mistično „gothic“ rješenje ovitka (i križ okrenut naopačke u unutrašnjosti korica) nosilo jasnu poruku o bandu posve drugačijem od svega što se moglo naći u prodavaonicama ploča.
Otvaranje albuma
To je prepoznala i publika pa se prvijenac odmah počeo penjati po rang ljestvici. Dospio je na osmo mjesto britanske rang liste i (zahvaljujući radijskoj promociji u emisijama kultnog DJ-a Johna Peela) postao hit album koji je na rang listi proveo 42 tjedna. Kritika je tada mislila drugačije, sasjekla album i posebno popljuvala njegov zvuk. Naravno i okultne teme. Njih su se Black Sabbath brzo odrekli posebice nakon što je to postalo „in“, a osrednji prog-rock bandovi, poput Black Widow, počeli eksploatirati veze s okultnim. Na slijedećem albumu „Paranoid“ u temi „War Pig“ posvetili su se drugim vrstama „mraka“ – korumpiranim političarima i „gospodarima rata“. Najavljen istoimenim singlom „Paranoid“ je bio uz bok nastupnom albumu. Pače, dao je tri ključna broja u (koncertnom) opusu banda: „Paranoid“, „Iron Man“ i „War Pigs“. Potonja je i otvorila album. Izvorno nazvana „Walpurgis“ sa izravnim sotonističkim konotacijama prema riječima Geezera Butlera bila je zamišljena kao upozorenje da su stvarni sotonisti moćnici koji vladaju svjetskim financijama i vode ratove zbog svojih interesa no naslov nije prošao kod diskografa.
Bez obzira na ime „War Pigs“ je klasik: mračni uvod nakon kojeg slijedi Ozzyjev vokal „u suho“ naglašen kratkim naglascima moćne ritam sekcije i reskih riffova ubrzo prerasta u tipičan sabbathovski broj s onim prepoznatljivim gitarskim dionicama i Iommijevim solom. Pokazujući da je i ovaj broj kao i većina skladbi s albuma konačan studijski oblik dobila nadahnuta koncertnim „jamovima“. „Iron Man“ nosi čuveni pače ikonički „sudbinski“ heavy metal riff Tonyja Iommija stvarajući dojam gnjeva i prijetnje baš kao i apokaliptična „Electric Funeral“. U oba slučaja Sabbath su u već potvrđenom maniru u naizgled sporim lijenim skladbama – u koje je nakon uvodnog dijela slijedio raspašoj s kratkim gitarskim solima – uspijevali stvoriti atmosferu monumentalnosti i grandioznosti. „Paranoid“ je pogurao album i bio golem hit.
Zna se i zašto: riff koji ga je otvorio (bliski srodnik „Communication Breakdown“ Led Zeppelina) bio je nadahnuće za mnoge heavy metal gitariste a sama skladba „brzac“ koji je bio koncertni standard ali i idealan za radijske programe okrenute rocku. „Planet Caravan“ je pak bio neočekivani „umetak“ ali i dokaz da se Black Sabbath sjajno snalaze i u snenim „laganicama“. Nije teško u ovoj skladbi pronaći nadahnuće za mnoge kasnije metalne balade poput onih Metallice. „Hand Of Doom“ koja je govorila o veteranima vijetnamskog rata koji su se okrenuli heroinu kao „lijeku“ za zaborav ratnih užasa, bila je novi sporovozni broj s moćnom ritam sekcijom (poslovičnim Geezerovim melodioznim basom) i gitarskim naletima. Instrumental „Rat Salad“ – s glavnim ulogama Iommija i Warda – je pak donijela i bubnjarski solo kao još jedan danak koncertnim izvedbama banda a zaključna „Fairies Wear Boots“ bila je za album pomalo netipična tema s mantričkim ponavljanjem gitarskih fraza uz promjene ritma ali bez onog dominantnog „mračnog“ tona koji dominira albumom.
„Paranoid“ je bio jedini singl koji se (za razliku od albuma koji je dospio na prvo mjesto) u vrijeme izvornog objavljivanja popeo na britanski Top 10 no album je prigrljen kao jedna od najutjecajnih ploča heavy metala.
Najsočniji album
Nakon uspješne američke turneje 1971. i pogurani uspjehom prethodnog singla Black Sabbath ulaze u studio i snimaju „Master Of Reality“ kojeg objavljuju u srpnju. Nije baš iz prve oduševio kritiku no u godinama koje su slijedile proglašen je novim klasikom Sabbatha. Štoviše, albumom koji je u produkciji Rogera Bainea (producenta i dvaju prethodnih albuma) pionirski najavio doom metal i stoner rock. Bio je i do tada „najsočniji“ album grupe jer su Sabbathi nakon dva prethodna studijska projekta i silnih koncerata sad imali i jasniju – štoviše veoma preciznu – ideju kakva im mora biti zvučna slika što je, uzgred rečeno, i dovelo da ubuduće ulogu producenta preuzme Tony Iommy. On je već na snimanju albuma počeo sa drugačijim štimom gitare i danas legendarnim spuštanjem tonaliteta čime je dobio još mračniji i dublji „ukleti“ ton (kasnije općeprihvaćen u death metalu).
Dio – posebno američke kritike – nije album dočekao pohvalama no ubrzo potaje ključan za globalni uspjeh Sabbatha i dobiva kultni status kojeg je – kao i prethodnici – zadržao do danas. Tako vrsni poznavatelj žanra Ian Curtis u svojoj „Sound Of The Beast“ sa znakoviti podnaslovom „Potpuna povijest heavy metala“ 2003. piše: „Album „Master Of Reality“ izdan je 1971. s epskim kašljem iz „Sweet Leaf“ – ljubavne pjesme posvećene marihuani (riječ je o kašlju Tonyja Iommija nakon popušenog jointa tokom snimanja akustične gitare u studiju – op. Z.G.). Usidreni u nekima od najintezivnijih riffova Tonyja Iommija, Black Sabbath su svoju „iglu mira“ zarili u nadom ispunjen podzemni svijet pjesme „Children Of The Grave“, dok u „Into The Void“ – priči o propaloj svemirskoj misiji – ubrzavaju ritam. Usprkos morbidnosti, te su pjesme bile pune suosjećanja, istovremeno nježne i snažne. U krhkoj tužnoj pjesmi „Solitude“ Iommi je čak ponovo uveo flautu koju je nekoliko godina ranije prestao svirati kako Sabbath ne bi uspoređivali s Jethro Tull…“.
Album je bio prilično daleko od tema koje su obilježile prethodnike i primisli na sotonističke rituale (iako u skladbi „Lord Of This World“ progovaraju kroz usta Nečastivog kao i Stonesi u „Sympathy For The Devil“) odnosno s tekstovima koji se više bave „svjetovnim“ temama. „Master Of Reality“ je donio nove klasike: „Sweet Leaf“ je bio rasni broj stoner metal-rocka uz „sudbinski“ mračan riff a „Children Of The Grave“ brzac na trasi „Paranoida“ uz kasniju već patentiranu promjenu ritma i usporavanje tempa (s moćnim mračnim Iommijem) te svojevrsni predložak za mnoge kasnije metalce poput Iron Maidena.
Možda je najbolji ili pak tipičan broj albuma zaključna šestominutna „Into The Void“ budući da se u njoj nalaze sve odlike zrelih Sabbatha. Mukli, mračni „ukleti“ ton Iommijeve gitare uz repetitivni riff podržan bubnjem i basom, naglo ubrzanje s gitarskim režanjem, ritam sekcijom koja drobi sve pred sobom i odličnim Ozzyjem da bi se u drugom dijelu pjesme ritam još više zahuktao uz manijakalnu jurnjavu. A onda opet povratak na ishodišno sporije „rokanje“ i Iommijev eksplozivni solo iznad basa i bubnja koji nastavljaju razradu bazičnog riffa. Na prvu sve je to razmjerno jednostavno no upravo ta jednostavnost bez pretjeranih instrumentalnih cifranja i maltretirajućih sola otkriva čudesnu moć banda koji zvuči monumentalno u svom zidu „uklete buke“. Tako utjecajnom za sve kasnije generacije metalaca ali i simboličnom finalu prve faze.
Vrata za žanrovske ogranke
U rujnu 1972. objavljuju četvrti album naslovljen „Black Sabbath vol.4“ čije je snimanje u losangeleškom Record Plantu bilo prilično turbulentno. Problemi koje je donijela obilata konzumacija kokaina tokom snimanja sigurno nisu dobro legli uz ideju stvaranja kompleksnijeg, slojevitijeg i raskošnijeg albuma sa bogatim aranžmanima, gudačima, klavirom, dodatnim nasnimavanjima… No album je ponovo bio odličan. I veoma utjecajan. Brojevi koji su ovog puta imali i elemente „kozmičke psihodelije“, moćne riffove na tragi skladbi s prethodnih albuma, bogate orkestracije… sigurno su otvorili vrata za mnoge kasnije žanrovske ogranke heavy metala.
Uvodna „Wheels Of Confusion“ bila je recimo neočekivano uronjena u blues-rock odvučen u prostor „sabbathovštine“ koja se u srednjem dijelu skladbe pretvorila u psihodelijom nadahnut „jamming“ da bi, uz ubacivanje novih instrumenata, pri kraju sedmoipominutne teme bljesnula s Iommijevim solom. No u svakom segmentu broja nije se zagubila melodija koja je činila da i najambiciozniji djelići zvučne slagaljke budu pitki. „Tomorrow’s Dream“ je – kao i „Cornucopia“ i „Supernaut“ – bila rocker a la Sabbath. No za razliku od „Cornucopie“ ova dva druga broja bez negdašnjih dominantnih „ukletih“ sazvučja, bliža hard-rock stadionskim budnicama nego li ičemu s prethodnih albuma. No sve tri skladbe su pokazale Ozzyjev jedinstveni pjevački stil sa kasnije sveprisutnim „gnjevnim“ vokalom.
„Changes“ je bila iznenađenje kao klavirska balada (s prizvucima južnjačkog soula) i gudačima a instrumental „FX“ svemirska tema (primjerenija krautrockerima i space-rocku) kao poigravanje s delayem i studijskom tehnologijom. Zacijelo na golemo čuđenje sabbathovske sljedbe headbangera. No nakon ove minijature sve je opet došlo na svoje sa zaključnim brojem na A strani „Supernaut“. Otvorio ga je sjajan Iommijev režeći riff (jedan od najboljih u opusu banda) i odredio karakter žestokom hard-rock broju s manijakalnim gitarskim solom umetnutim u sredini i podugačkim bubnjarskim solom.
Albumsku drugu stranu otvorile su „Snowbland“ – koja slikovito govori o kokainu koji se nemilice trošio tokom snimanja – i „Cornucopia“ no pravo iznenađenje donosi instrumental „Laguna Sunrise“. Riječ je o lirskoj temi s Iommijevom akustičnom gitarom i raskošnim aranžmanom orkestra. Neobičan hibrid je i „St.Vitus Dance“ sa teškim „sudbinskim“ riffom, „gnjevnim“ Ozzyjevim vokalom i melodioznim dionicama gitare. Zaključna „Under The Sun“ je tipična skladba „novih“ Sabbatha koji se unutar istog broja poigravaju žanrovskim vrstama, ritmovima, teksturama… Nakon teškog riffa u uvodu kreće rocker s gitarom drugačijeg tona a onda i ubrzanje broja uz bubnjarske i gitarske dionice i punkersku energiju. Promjena tonaliteta donosi novi eksplozivni Iommijev solo uz novi „break“ i povratak na ishodišta teme. Za kraj je pak došao gotovo lirski (no eksplozivan) solo blizak Claptonu iz dana Creama.
Otvaranje s riffom
Da su Black Sabbath krenuli putem koji ih je sve više micao sa staze trolista ranih albuma pokazao je i slijedeći „Sabbath Bloody Sabbath“ objavljen u prosincu 1973. Prethodnu godinu i dio 1973. grupa je provela na turnejama a onda, vrativši se u Los Angeles, nakanila skladati i snimiti novi album. Nije im išlo pa su se vratili u Englesku i u iznajmljenom srednjevjekovnom dvorcu Clearwell Castle u Gloucestershireu (u kojem su navodno obitavali i duhovi) napisali i snimili novi album. Sabbath su se nakon „Vol.4“ unatoč uspjehu našli na meti nekih starih fanova razočaranih zbog napuštanja stilistike koja je obilježila prva tri albuma. No, s druge strane, kad je objavljen „Sabbath Bloody Sabbath“ čak i kritičari koji su dijelili mišljenje razočaranih starih fanova istakli su neupitnu glazbenu zrelost i autorski potencijal.
Album je otvorio naslovni broj s riffom „koji je spasio Sabbathe“; kako su isticali svi biografi banda. Naime, bio je to sjajan riff koji je navijestio kraj Iommijeve skladateljske krize. No ma koliko da većina kasnijih gitarista slavila moćni uvodni riff, sama skladba je dala ton svemu što se našlo na albumu. Donijevši nastavak priče prethodnika sa organskim spajanjima naizgled nespojivog: žestokih metalnih dionica i lirskih melodioznih dijelova poput osunčane melodije; muklih riffova s grmljavinom i razigranih fluidnih sola. „A National Acrobat“ je bio u istom ozračju uz ponavljajući riff koji je vozio paralelno s unisono odsviranim (nasnimljenim) gitarama (a la Wishbone Ash)te donio gotovo pop melodiju. Naravno i ovaj je broj donio i drugačije tretmane gitare, neočekivana sola i promjene ritma. „Fluff“ je bio romantičan lirski instrumental s akustičnom gitarom, raskošnom orkestracijom ali i zanimljivim umecima električne gitare koja je prizivala atmosferu pa čak i ton Greenovog „Albatrossa“. „Sabbra Cadabra“ je bila posve drugačija: rock brzac s gitarskim (bluesom nadahnutim) solom te stilski ali ne i izvedbom na tragu „Paranoida“. Kao gost se na klavijaturama ukazao Rick Wakeman – tada slavno ime Yesa. Drugu stranu albuma otvara novi rocker „Killing Yourself To Live“ – i on blizak hard blues rocku kojim su vladali Free/Bad Company i Led Zeppelin. No opet uz sabbathovske patentirane promjene ritma i tekstura koje svaki broj albuma čine drugačijim od mogućih uzora. Slično je zamišljen i odrađen i „Looking For Today“. „Who Are You?“ bi, da je bila izvedena u klasičnom stilu, „ukletih“ brojeva bila mnogo bolja nego li u izvedbi u kojoj se sintesajzeri i danas (kao i nekada) čine čistim viškom. Daleko uspješnija je bila zaključna „Spiral Architekt“ kao još jedan eksperiment s obilatim gudačima i orkestracijom te dramatičnim uletima banda (po uzoru na „Tommyja“ The Who) kao svojevrsni danak prog-rocku koji se itekako nosio tih godina.
U veljači 1975. Sabbath ponovo ulaze u studio no ovog puta sa željom da se udalje od ambicioznih aranžmana, orkestracija, studijskog „kemijanja“ te snime „pravi“ rock album. Album „Sabotage“ objavljen je u lipnju i, mada se u vrijeme izlaska to nije znalo, uvjerljivo zaključio najbolju fazu djelovanja banda. Uzgred snimanju albuma je prethodilo (a i kasnije se nastavilo) mukotrpno sudovanje s menadžerima i diskografskom kućom koji su ih, po uvjerenju Sabbatha, prevarili i opljačkali.
Mada su najavili „čisti rock album“ Sabbath nisu odustali od recepta s dvaju prethodnika: kombinacije eksperimentalnih i moćnih „rockerskih“ brojeva. Baš takva je bila uvodna „Hole In The Sky“ a za njom je slijedio novi „eksperimentalni“ instrumental s Iommijevom španjolskom akustičnom gitarom. Doduše ne kao orkestrirani epski prog-rock broj već kao jednominutna minijatura. Paklena grmljavina, režeći riffovi i ubrzanje odnosno „Symptom Of The Universe“ se do danas drže rodonačelnikom „thrash metala“. I ona ima česte promjene ritma, gitarskog stila i tona (čak i latino-jazzy dionice) a završava kao „jam“. Devetominutna „Megalomania“ na kraju A strane je bila epski zagrljaj prog-rockom nadahnutih „lijenih“ Sabbatha na tragu Pink Floyda ili Genesisa. Druga strana donosi „The Thrill Of It All“ kao čvrstu gitarsku temu s moćnim ponavljajućim riffom no i ona uz razlomljeni ritam, promjene tempa i stilistike te s čudesnim Iommijevim eskapažama. Čak i uz naslanjanja na Stonese s konca šezdesetih. Dakako uz melodiju koja je broj odmah mogla dovući na rang liste. „Supertzar“ je bio novi eksperiment kojeg otvara reska gitara a – s mnogo dramatike u imaginarnom medievalnom filmu – umjesto Ozzyja uz band „podebljava“ zbor The English Chamber Choir. „Am I Going Insane (Radio)“ je mogla biti i štogod od rane psihodelije šezdesetih (čemu je kumovala struktura skladbe ali i Iommijev sitar) ili tema The Who, odnosno posve drugačija od ičega što se očekivalo od Sabbatha. Zaključnu „Writ“ pak otvara snimka smijeha uz gugutanje basa te odličnog Ozzyja. Riječ je o jednoj od najboljih tema s albuma iako je i ona (bez očekivanih Iommijevih riffova i solaža koje su, prilično netipične, prisutne tek u drugom dijelu broja ) neobična za Sabbathe. Kao i u većini drugih brojeva i zaključna tema je zapravo sastavljena iz dva dijela. Onaj drugi je lirski „floydovski“ iako osmominutni broj završava žestokom svirkom i prigušenom folky minijaturom.
„Sabotage“ je zaključio pobjednički niz Black Sabbatha u sedamdesetima jer su dva slijedeća – „Technical Ecstasy“ iz 1976. i dvije godine kasniji (posljednji s Ozzyjem Osbourneom) „Never Say Die!“ – unatoč pokojem svijetlom trenutku („Dirty Women“, „Back Street Kids“, „It’s Alright“ odnosno „Air Dance“) bila daleko od kvalitete prethodnika.