Standardi koje su Petar Beluhan i Mayales postavili na domaćoj tzv urbanoj sceni već treću dekadu, s više ili manje oscilacija, znače ponudu i pratnju fluidnog pristupa pop formi i osluškivanja u kojim smjerovima vokalne harmonije mogu biti postavljene u kontekst neopsihodeličnih instrumentala.
Spoj sa starim partnerom i stalnim suradnikom Kristijanom Beluhanom na relaciji nježnih muških vokala nudi gotovo šapćući egzistencijalizme i potrage za smislom: ‘Jedan mali dio tebe bogu je na uho nabrajao grijehe, nekako si poput mene izabrao putem prvo gradit sebe i tražit mir da sadiš stih da ne uvene, Jedan mali dio tebe sakrio je osmijeh samo da ne vene, vidim kako tvoje perje zapinje po putu preuskom za dvoje jer tražiš mir (tako valjda nam je pao grah), da sadiš stih da ne uvene i tražiš mir (tako valjda nam je pao grah) da sadiš stih da ne uvene Zavoli me, zavoli me onakvog kakav jesam uglavnom zadubljen u pijesak…’.
Majstori rima koje ne gube svoju svježinu
Pa prije nego ga raznese vjetar, Beluhan iskusan i pametan razumijeva koje rime igraju na višeznačaj i dvoslojnost, a da istovremeno ne zvuče jeftino, potrošeno i više puta čuto. Sličnu igru rabi i njegov generacijski suputnik i sudrug u boju kontra pop mainstreama Ripper, a da istovremeno budu savršeno pripetani i prisutni tu negdje u istom tom mainstreamu. Odakle će sa sigurne distance sipati više ili manje komunikativne i prohodne metaforijade za publiku vjernu toj vrsti pop lahora.
View this post on Instagram
Skladateljski uz vječni autorski potpis partnera Vlade Mirčete, Beluhan kao Mayales nastavlja pratiti smjerove tog ‘šaptalačkog popa’ koji je dovoljno dobar da zadrži pažnju ljubiteljima tog stila, istovremeno i dovoljno dalek da ostane na zidinama ‘pop alternative’, distanciran od hit statusa.
Pritom kao izraziti vizualac jasne ideje što bi htio Beluhan se u videospotu potpisuje i kao redatelj spotovske ideje, opet motiva već viđenog kod Pipsa (jedan, dva lika plešu u slow motion kadrovima u prostoru, bazno interijernom da bi im dao i bliceve vrha zgrade), kojem je za naglasiti taj neki osobni boj i proces oslobađanja od ‘jesam/nisam’ misli i pokušaja objašnjenja neobjašnjivog. Uz zahvalne crte lice Marija Petrkovića i pokrete tijela Antona Wesiza u dobrom djelu mu ideja i uspijeva na ‘već viđeno’ foru.
Novi Mayales ne nude revoluciju ni zvukom ni vizualom već soundtrack za ljubitelje njihova stila. Jesu li to stotine ili tisuće, izdržat će vremenom.
Ocjena: 7.5/10