Svi akordi svijeta pop rock scene već su odsvirani, sve melodije su već čute, sva pozitiva svijeta je okrenuta suncu, ali uvijek ima mjesta još za malo i još za nekog. Guliverova putovanja zamijenjena su potragama za svjetlom, pozitivom, feelgoodom, mjestom na sceni za ljude koji bi trebali funkcionirati u četverokutu između Detoura, Vatre, Mayalesa i Pavela kao svojevrsnog rat packa koji drže kvalitativno gornji dom domaćeg mainstreama. Tu negdje od Sunca prema Everestu kreću se i nove Šerićeve kombe koje će gitaristički tražiti modele od “Ghostdancinga” Simple Mindsa ili The Edgeovog stila, početne melodijske linije i harme povući će od Poguesa koje su već posudili Pipsi u “Poštaru lakog sna”, još će se poznatih motiva dati iščitati u sve bogatijem aranžmanu i višeglasju koje zapravo najbliže širi tamo gdje bi Lima Dujmić znao da nije stao.
Čini se da je mjesto titule novih Novih Fosila sasvim pravedno raspoređeni između Borgudana i Šerića. E sad, ili je do godina ili okoštavanja ili naprosto inercije pa popustiš nakon nekog vremena kada u zagušenju blata i ovakve jednostavne i pitke stvari doživljavaš malim, džepnim revolucijama. Uz Gonzov video u kojem baterije mobitela ili samo baterije jednostavno svjetlucaju kroz mrak glumeći ljudske krijesnice, Paveli su bliže najvjerojatnijoj opciji po kojoj pjesme s potpisom naprosto perolako probijaju do pljeska slušatelja. Ovo je jedan od favorita za jedan budući njihov arenski megdan s fanovima.
8/10