Stiliziranje glazbe je jedna od ustaljenih navika modernog ogranka izvođača osobito zagrebačke i riječke urbane pop scene. Radi se o procesu u kojem se pop formi pokušava pridodati značenje i dodane vrijednosti konceptualnim promišljanjima kako stil i forma može djelovati stimulativno na percepciju sadržaja, pa će slušateljima olakšati slušanju, gledateljima gledanju, a dežurnim kužerima kuženju svakog popa kojem nije dovoljno biti samo popom u kontekstu strofa bridge refren labirinta. Jedna od pretendentica na prvu ligu tih stiliziranih pop izvođačica je i Rebeka Ljiljak, čija pjesmarica i spotarica unatrag koje godine mimo Headoneast grupe kao manje hitoidne sjene Detoura i Yammata, rezultirala pjesmama na tragu aktualne.
Što pjesma zapravo projicira?
“Polagano”, “Guma”, “Ti ni ne znaš”, “Ninanana”, “Spacegasm” sve su stvari koje tendiraju pronaći svoje mjesto između kolegice joj s etikete, trenutno bitno eksponiranijih Nike Turković i Ide Prester. Nova stvar “Projektor” ne odskače bitno od drugih koje je više nego korektno zakopala na konto suradnje s jednim od najboljih i najraznovrsnijih domaćih glazbenih producenata Filipom Majdakom čiji je futuristički retro synth rad među najsolidnijim osnovama za ostatak prezentnosti pjevačice. Majdak servisira dinamične synth akorde na tanašni lead beat i vokal po uzoru na beatologiju Roisin Murphy koje se samonameće kao najočitija inozemna referenca i vokalno nedosegnuti imperativ. Autorski liricizam Rebeke vjerojatno ima tendencije kroz metafore progovoriti više od rubnih osjećaja alijenacije pjevačice međutim i kod nje je konstantno prisutna jedna od najvećih boljki ne samo moderne tuzemne pop produkcije.
U kontekstu pjesmopisanja većinski su prisutni autori koji žele kroz pop formu progurati svu hermetiku svojih osjećaja te se po putu od autorice do slušatelja desi glitcheva u jednostavnom razumijevanju o čemu Rebeka to pobogu pjeva i što njen “Projektor” zapravo projicira. Kao i u većini slučajeva intelektualiziranja glazbe nemogućnost komunikacije adresirat će se na podkapacitiranost slušatelja koji u pravilu nisu dorasli shvatiti izvedbeno autorski genij. Iznimno vješto scenografsko i montažno poigravanje bojama ide na račun video komunikacije redateljice i scenografkinje Nine Mija Čikeš koja u suradnji sa Suzanom Arslani daje sjajnu nadgradnju i poboljšanje doživljaja “Projektora” u svim segmentima u kojima bi bez vizuala djelovao bitno praznije.
7/10
Foto: Suzana Arslani/ PR