Otkad je objavljen posljednji studijski album ostataka Stonesa u karijeri splasnulo je malo oduševljenje izazvano najavnim singlom “Angry“. Uz sav respekt svijeta na njihovoj biološkoj potrebi trajati i raditi na novim stvarima povrh sve love svijeta kojom raspolažu i kojom su osigurali živote nekoliko generacija svojih nasljednika, album ih nije dočekao ni koraka dalje od ispunjavanja očekivanja svim aged rock and rollerima koji ih se sjećaju iz perioda prvih mladosti bez slušnih aparata, štaka i ostalih pomoćnih sredstava za džipanje gerijatrije. Kakav album takva i većina singlova uključujući povijesni dokumentarizam i bitnu suradnju sa starim Beatles rivalom Sirom Paulom McCartneyem, za ovu priliku bez glasa, samo na basu.
Spojak za ona dobra stara vremena je pao na žestokoj rock stvari za mainstreamaške pojmove rock and roll radiofonije i publike kojoj se Maneskin mogu uvaljati pod autentičnim rock and rollom a ne eurosongovskim pozerima. “Bite My Head Off” udara na riff i ritam, ali glavna zvijezda kao i većine ostatka albuma je upravo grlo i pjevačka forma Micka Jaggera.
Ugravirao svoju smrt u umjetnost
Njemu biologija blizu osme dekade života nije ozbiljno naštetila glasnicama te se doima najsvježijim i najfunkcionalnijim članom doma dinosaurusa i umirovljenika koji treba respektirati. Ako ni zbog čega, onda baš i zbog biološkog faktografskog drivea da ne popuštaju i imaju potrebu držati se one stare bluesersko rockerske mitologije o doslovnom umiranju na stageu. Bez obzira kakvim se soundtrackom trenutka ogrnuli.
Njihov je suvremenik i jednako legendarni Davd Bowie već ugravirao svoju smrt u svoj art posljednjim albumom i video spotovima. Stonesi se ne doimaju još na aparatima, ali i kad dođe tren, ovo će biti jedna od zgodnih poskočica stare garde i njihove ideje srdžbe, bunta i vitalnosti.
7.5/10