Četvrtak, 21 ožujka, 2024

Distorzija: Još nije vrijeme za prestanak kotrljanja Rolling Stonesa

Vremena su se naravno promijenila, a dvije tisuće i dvadesete sigurno nisu (nove) šezdesete. Ni rane sedamdesete u kojima  su – kako je tvrdio ugledni Robert Christgau, Stonesi bili neizbježna 'referentna točka' rock and rolla te simbol bujajuće pop kulture

Naravno da su se svi globalni (pa i naši) mediji raspisali o singlu “Angry” kao najavi za još jedan album Rolling Stonesa koji bi se pod imenom “Hackney Diamonds” trebao naći u prodaji 20. listopada. Kao prvi autorski album s novim materijalom nakon 18 godina. Kvragu, pa riječ je o Stonesima. O Jaggeru koji s punih “osam banki“ ne odustaje, o Keithu kojeg ni artritični prsti ne sprječavaju da opali žestoki riff i solo te Ronnieu Woodu koji kao “pridošlica” gotovo pola stoljeća s njima rame uz rame čini čuvenu navalnu trojku iz prvog plana. Čak i bez Charliea – fascinantnog bubnjara iz sjene – Stonesi snimaju album i pakiraju kofere za novu veliku (svjetsku) turneju.



Je li “Angry” najslabiji singl u povijesti banda kako su pisali neki kritičari ili pak novi dokaz vitalnosti dinosaura koji odbijaju (iz)umrijeti?

Sve se mijenja osim Kamenja

Najslabiji svakako nije! Ne samo stoga što u usporedbi s njegovim energetskim nabojem – pa i Mickovim vokalom – ne zvuči ništa slabije od “Start Me Up” i drugih brojeva s albuma “Tattoo You”. Niti pak samo stoga što je odličan nostalgični podsjetnik na rane osamdesete koje su opet “in” te vrijeme “ponosa i slave” MTV-ja već prvenstveno stoga što je vraški dobra skladba  onih – ajmo reći – “klasičnih Stonesa”. Onih Stonesa koji se – uz rijetke iznimke poput nes(p)retnog ulaska u psihodeliju albumom “Their Satanic Majestic Request” – tvrdoglavo nisu mijenjali niti palili  mostove za sobom. Jer, kako veli stara fraza, “sve se mijenja osim Kamenja”.

Zapravo, bilo bi čudo da je singl „Angry“ (a takav će zacijelo biti i novi album) drugačiji od onoga što su Stonesi radili do sada. Jer, zaboga, oni su Rolling Stones a ne, recimo, Genesis. Zato im čak i kad ih je ostala samo trojica, ni na kraj pameti nije bilo da poput Genesisa (kojima je otišao najprije Gabriel a potom gitarist Steve Hackett) album naslove „And Then There Were Three“. I naprave – doduše komercijalno vraški isplativ – zaokret prema pop rocku kao pravo ruganje negdašnjim prog/art rock ili Collinsovim jazz-rock albumima.

Čak i da  nije pravi singl primjeren reputaciji Stonesa, “Angry” bi zaslužio golemu medijsku pažnju. Jer, gdje to osim kod Stonesa možeš ćuti osamdesetogodišnjeg frontmana da se u pjesmi žali kako je mjesecima ostao bez seksa. No, to su Stonesi; band koji je odlučio da će radije izgorjeti (čitaj: umrijeti) na pozornici nego li izblijedjeti u mirovini. Čak i kad ona umjesto penzionerskog čeka znači doslovno ležanje na silnim milijunima.

Vratimo se pak samom singlu. Naravno, tu je onaj prepoznatljiv riff, praskave gitare Richardsa i Wooda, Jaggerov vokal koji je sve samo ne starački vapaj ali i blues koji kao i uvijek čuči u pozadini (kao u Keithovom solu) začinjen s malo gospela. Tu je čak i bubnjanje Steva Jordana koje priziva i nešto od elegancije pokojnog Charliea. Zašto onda sumnjati da će i album biti drugačiji? Jer, čak i ako bude spadao u kategoriju “prosječnih albuma Stonesa”, nije li to sasvim solidna ocjena.

Stonesi su doista imali “sve”

Vremena su se naravno promijenila, a dvije tisuće i dvadesete sigurno nisu (nove) šezdesete. Ni rane sedamdesete u kojima  su – kako je tvrdio ugledni Robert Christgau, Stonesi bili neizbježna “referentna točka” rock and rolla te simbol bujajuće pop kulture. Jer, tvrdio je, i bio posve u pravu, “Doseg Beatlesa bio je preširok – voljeli su ih i roditelji. Dylanov je pak bio preuzak – kao proizvod američkih bohemskih krugova, bio je suzdržan prema masovnoj kulturi i ostao izvan njezina dosega od polovice šezdesetih do samog konca desetljeća. The Who i Grateful Dead pojavili su se prekasno da bi se nametnuli kao pop kulturni mit”.

Stonesi su doista tada imali “sve”:  aureolu buntovnih odmetnika od konvencija “kulture odraslih”, gard nastavljača tradicije Chucka Berryja i Muddyja Watersa, vjerodajnice prvoboraca i uvjerljivost rock inovatora. A što od te bolje prošlosti imaju danas? Naizgled, apsolutno ništa.

No samo – naizgled. Jer kao grupa koja u trenu može rasprodati još jednu planetarnu stadionsku turneju, kao band koji – kako su to obznanili američki nastupi bez Wattsa – nije tek blijeda karikatura “najveće rock grupe svih vremena”… Stonesi očito imaju još razloga i goleme volje za trajanje. Jer, što bi oni bez svjetala pozornice i publike, a publika bez njih… Uostalom, dao bi ruku u vatru, i danas postoji daleko više onih koji će otići na koncert Stonesa da bi još jednom (ili prvi put) čuli “Satisfaction” ili “Start Me Up” u živo te novu “Angry”, nego li  onih koji su došli svjedočiti sumraku  nekoć velikog banda na konačnom putu u “vječna lovišta”. Stoga, sigurno se opet vidimo na bečkom Prateru ili negdje u daljem susjedstvu.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime