U rubno latino ritmovima gitare radioheadski škiljavi Thom Yorke, Johnny Greenwood i pridružena ritam mašina Tom Skinner iz Sons Of Kelmet u pauzama i odmoru od matičnih bendova nastavljaju nuditi razloge za osmijeh. Kao najava drugog istoimenog studijskog albuma s početka slijedeće godine, The Smile predstavljaju naslovnu stvar za koju će im u mikro crno bijelim tonovima ekranizaciju raditi Paul Thomas Anderson.
Jedan od onih alegorijskih redatelja koji je sposoban morima naoko ništa specijalnih kadrova iznjedriti drugačijost i napraviti pamtljivim random kadrove Thoma Yorka u lutanjima soundtracka za odnosnu stvar. Koja jednako ne privlači pažnju ičim osim znanjem njihova potpisa i vrlo bazno jednostavnim akordima akustičnog prizvuka. U svojoj nenametljivosti traži zapažanje dok se pokušava oduprijeti pogledima spomenutih zidova očiju. I većinskim dijelom to im uspijeva, za sve one koji im ponude i drugu priliku nakon prvotne reakcije kako je ovo “ništa posebno” i “ništa što već nisu čuli”.
Dok je istina kako ovo doista nisu čuli na sjajnom debiju “A Light For Attracting Attention” kojim su skrenuli pažnju ne zbog imena i name dropping potpisa Radiohead dvojca nego glazbenim math kombinatorikama dokazali kako u njihovim slučajevima post rock varijante ne moraju nužno biti naporne za slušanje i prostor kužerima za preserans. Kvaliteta i zahtjevnost u izvedbi velikih valja biti pristupačna svima. The Smile na tom terenu stoje iznimno dobro.
8/10