Dvije osnovne zablude vezane za break in i eksploziju trapa kao nove “bunotvne” glazbe na balkanskoj glazbenoj sceni. Prva je kako ritmički i vokalno ublažena, sterilna, metiljava i mlitava varijanta rapa popularnost duguje kvaliteti. Ne, ne duguje. Duguje upravo suprotnom, nedostatku filtera i nekritičnosti nekih novih klinaca slušatelja a ka publike kojima nije ponuđeno ništa drugačije, sadržajnije, edukativnije, maštovitije niti bolje. Kad je onda se to zove Vojko V. I dogodi se jednom u 10 godina. Stoga prosječnost i površnost ovog tipa perolako posisaju, kao što uostalom i masa s plastičnjacima pive sisa narodnjake, estradnjake i “zabavnjake”.
Nikakve bitne razlike u diggerima trap glazbe i slušateljskoj finoći ili sposobnosti razlikovanja ukusnog od serviranog na meniju. Druga zabluda su nemušti prvoloptaški pokušaji diskreditacije “nekužera” na biološkim osnovama jer taj trap bi trebao biti generacijski thang koji starci i boomeri ne kuže. Ma jok djeco, nimalo, stvar nekvalitete i ispodprosječnosti nije stvar biologije jer ako ti isti starci razumiju i posisaju JID-a, Kendricka, Pusha T, Run The Jewels, Vojka V, Marčela i slične “novije” izvođače za koje, začudo, nisu prestari i kuže njihov vibe – onda nije do generacijske spike i prestarosti nego do toga da klinci ne rade dobro ni kvalitetno.
Videospot razvlači osmijeh
Jer ako odrastaš na beatovima kakvi su bili “Sure Shot” Beastie Boysa ili “Can`t Truss It” Public Enemya, diviš se samplovima s debija Arrested Developmenta, A Tribe Called Questa ili De La Soula, tada nije pitanje biološke razlike nerazumijevanja toga što vole mladi, već kvalitativno pitanje toga da možeš razlučiti šrot u rap glazbi i neke nove Vanilla Ice tipove izvođača, od onoga što je stvarno kvalitetno, sadržajno, vrijedno, beatno i dobro. Kukus kao zagrebački kvartovski predstavnici nove škole i novog zvuka unutar račvanja trapa su uboli fantastičnim gimmick singlom “Oće kurac”, zgodnim zezanjima stvari poput “Napravit ću scenu” i “Real Slavs” i na konto povremeno interesantnih produkcijskih beat brujanja u nedostatku interesantnijeg i inteligentnijeg sadržaja rapanja uspjeli su prodrijeti među klince željne površine.
Ništa loše u tome, uostalom centralne teme ne samo rapa, trapa, folka i turbofolka kao estetski sličnih i motivski sličnih žanrova su bazno slične. Velika većina njihova trapa i vokalno flowovskog deliveryja komunicira s vječnim loopovima tema kao što su cure s velikim zadnjicama, oni iskulirani s bluntovima, imaju hrpu love, blablablabla. U prijevodu preseravanja i reprazent spike kakve smo od Busta Rhymesa i 50 Centa kao eklatantnih predstavnika jedne od post era i devijacija rapa imali prilike čuti na stotine puta. S tom sitnom razlikom da je Busta znao rapat, a Fiddy je imao zaleđe u Dr. Dre-u i Eminemu te je poput makete trebao bit uspješan jer je imao dobru propucavanje biografija priču i prodajni zreo trenutak.
“Visoki start” Kukusa razvlači osmijeh video spotom na snijegu pred ljeto i ako je to namjera internih fora Goce, Hiljsona, Ise Mikija, upalila je, ali glazbeno ostaje niskim startom obzirom na predstavljene i gorespomenute peekove njihove singlografije. Ako se novi studijski album najavljuje ovakvim komadom, Kukus imaju bitnih problema s inspiracijom. Za početak.
5/10