S obzirom na mizerne budžete i skučenu scenu, medijski prostor u Hrvatskoj za launch video spotova kao produženu ruku singlova iznimno je skučen.
Televizijski spao na jednu i pol TV emisiju s potkapacitiranom gledanošću, ali dobrim dealom sa ZAMP-om pa se svaka vrtnja spotova fino plaća. Za to vrijeme nestašica koncerata je radila u smjeru srezavanja produkcije spotova, osim u nekoliko iznimaka koje su potvrdile pravilo.
1/ Fatamorgana – PORTO MORTO (Roko Crnić)
Porto Morto su svoju šarenost kapitulirali aktualnim albumom o kojem će se određivati kao break momentu ove godine ili tek finoj epizodi razvoja stilski teško uhvatljivog benda. No, ono što razvlači ralje gledatelja i uvlači u krug začaranih pitanjem ‘kako im uspijeva’ jest produkcija novog istoimenog videospota. Spaceshit opera se nastavlja.
2/ Sama – URBAN & 4 (Milica Czerny Urban)
Minimalizam spota Urbanove supruge u crno-bijelom nikad nije efikasnije koristio statiku kadra za komuniciranje s gledateljem. Dovoljnom ranjivim i osjetilnim prema njezinom redateljskom potpisu i estetskom pristupu da kroz mikrogeste žena pred kamerom dodatno prožmete prekrasne stihove i melodiju nosećeg singla s aktualnog albuma.
3/ Lažu fotografije – GIBONNI (Filip Filković Filac)
Simpatična Gibonnijeva ideja, sjajna Filceva realizacija. Stavljanje pjevača i modelki u kontekst poznatih slika od Mucha do Warhola rezultiralo je jednim od najboljih video spotova godine i jednim od onih koje pamtite po momentu – ovo je originalna cut n paste dosjetka.
4/ Ponekad mi daš – RAKETE & KRISTIJAN BELUHAN (Dalibor Barić)
Pjesmica benda Ivane Starčević u duetu s Kikijem Beluhanom jedna je od simpatičnih igrarijica koje zapamtite po efektu “aha, to je ona koja zvuči kao da pjevaju japanski“, ali kad vidite video spot umalo oskarovca Dalibora Barića, bude vam žao što ovakav video kolaž ne vidi nekoliko milijuna ljudi.
5/ Stipan Izbavitelj – TREMENS (Mislav Petek/Peta i Vlado Smud/Atomic Roc)
S obzirom da Vojko V i njegova ekipa nisu snimali spotove ove godine te da se scena svela na neka nova imena koji sisaju na valu mrtvog trapa i očekivanja povratka nekadašnjih pionira čiji singl za singlom failaju u pokušajima pronošenja riječi i stiha onemoćalih i ocvalih ‘legendi’, čini se sasvim ispravnim pristupom sprdnut se iz svih rap klišea i korijena prosječnog neandertalca balkanikusa.
To što 90 posto publike nije shvatilo što povratnik Dino Tremens želi reći i poručiti ekraniziranjem i portretiranjem balkanskog white trash rap glasača – problem je nepostojanja radnog mjesta prevoditelja s rvackog na hrvatski. Pišite Plenkoviću, navodno ima 200.000 kuna po glavi.