Naručenim pjesmama teško je gledati u autorske pobude, slušati ih i promatrati kao djelo bez repova. Ma koliko bila namjera i inicijativna potrebna i humana, uvijek ostaje ona zadrška u iskrenost opjevanog. I na kraju krajeva, dobro locirano ratište putem kojeg se komunicira poruka. Je li format pop pjesme pravi način za skretanje pažnje na nasilje nad ženama ako se radi o narudžbi? U slučaju nježne balade domaće zadaće grupe Pavel, točnije Aljoše Šerića kao autora koji bazne muško ženske emocije u formi pop balade drži u malom prstu, ta se “naručenost” nije nadvila poput sjene nad pjesmu.
Interpretacija njegove vokalne bolje polovice Antonije također je odlikaška, nježna, emotivna, uvjerljiva. Kad bi izostao podatak o potrebi svojevrsnog soundtracka ili himne opjevavanja Zaklade Solidarna i Fonda za žene u borbi protiv nasilja nad njima pjesma grupe Pavel bi dostajala u svojoj solo formi.
Uz pripadajući video uradak glumca Domagoja Mrkonjića čija metafora u jednom kadru ide smjerom praćenja djevojčice na klupi izolirane od koreografske “plesne” svađe roditelja, poruka ostaje nedvojbena, video ekranizacija i polučeni efekt, s druge strane vrlo.
7.5/10