Naši starci se sjećaju gdje su bili dana i trena kad je umro Tito. I stajali su u pozi mirno i mahali kad je prolazio vlak. Možda i zaplakali gledajući snimku tekme na kojoj svi igrači Hajduka plaču.
Ima ih koji se sjećaju gdje su bili dana kad je proglašena Neovisnost Hrvatske. I stajali su i mahali zastavicama kad je prolazio auto s jednom od imitacija i pokušaja Tita unutra. Ima ih koji se sjećaju gdje su bili kad je MTV prenio vijest kako si je Kurt Cobain prošvikao glavu. Ima ih koji će se sjećati 2020. kao rođenja svog djeteta.
I oni će biti najhrabriji ljudi koje imaš prilike upoznati, jer malo je reći da je hrabrost u ovo vrijeme imati dijete a još više naći način pokušati mu reći kako je svijet prekrasno dvorište i igralište za sigurnu igru i bezbrižno djetinjstvo. Ima ih koji će se sjećati gdje su bili u trenu komatoznih potresa. Srećom još uvijek u onim gornjim srednjim granicama i daleko od katastrofalnih po 8 ili 9 Richtera.
Ima ih koji se sjećaju gdje su bili kada je svoj put završio Thin White Duke. Ovih dana je peta godina. Jer je on je za pop kulturu 20. i 21. stoljeća otprilike isto što su bili Mozart i Bach u stoljećima prije.
Jedan od najnajnajvećih i najhrabrijih Umjetnika svih vremena
“I Don’t Know Where I’m Going From Here But I Promise It Won’t Be Boring”. Jutro kad smo pročitali vijest, plakali smo svi u familiji pomalo.
Stara je stajala u kuhinji govoreći: „A generacijo moja…“. Bowie je bio kao dio obitelji. Prisutan u svim fazama i metamorfozama i kameleonštinama. Nisam ni skužio koliko blizak zapravo sve dok nije otputovao. Kakav je to fascinantan stvor bio. Čovjek koji kad je ostavio neki tek prosječan album bio je zanimljiviji od 99% odličnika scene. I način kako je živio i radio i otišao ugravirajući konceptualno vlastitu smrt u posljednji album “Blackstar” je ono što dijeli umjetnika od Umjetnika. I zašto je titula Umjetnika rezervirana samo za jako mali broj njih, a ne tisuće bezveznjaka koji se sami takvim smatraju i prozovu. Jedan od najnajnajvećih i najhrabrijih Umjetnika svih vremena. I daleki strikan kojeg si samo preko tih čarobnih pjesama i uloga poznavao. I kao što bi sam rekao: “Dosadno se ponavljati. Jebeš život u kojem žališ jer nisi probao”.
Kad su ga nekrofili, hypsteri i sezonski narikavci zaboravili, obitelj prosula pepeo po planinama, pop recenzenti podlegli trenutku pa procijenili njegov posljednji studijski album jednim od najboljih u karijeri, upućeni shvatili kako blackstar u medicinskoj terminologiji frazira jedan stadij odumiranja od raka, fanovi odbavili masovna ulična okupljanja uz buketiće i svijeće, slušam uzastopce taj “Blackstar”. I pet godina nakon njegova odricanja. Nevjerojatno je s koliko je kuraža taj lik artikulirao i uspijevao u artistički koncept uključiti i vlastitu smrt. Samim time i nadživjeti je tim kmičnim testamentom.
Uspio od svog umiranja napraviti toliko hrabar pečat i epitaf
Ne sjećam se zapravo da je itko u recentnoj povijesti pop glazbe ili pop umjetnosti uopće uspio od svog umiranja napraviti toliko hrabar pečat i epitaf. “Blackstar” kao album sigurno ne bi dobio tolike panegirike da je frajer poživio, ali “Lazarus” i pjesma i video spot nedvojbeno su jedan od najvećih vrhunaca Bowievog kunsta. Toliko mračno a slojevito instrumentalno pituranje, valjajući ritam, a opet toliko efektno opjevati svoje nestajanje – to je mogao samo najveći. Look up here man I`m in danger. I`ve got nothing left to lose… prestrašno i pregenijalno.
Sve vezano uz red i rad ovog čovjeka je vrijedno poštovanja. Jer je jedan od rijetkih koji je prihvatio svoj poziv kao izazov i kao vječno istraživanje unutar zadanih formi. Bowie i kad je griješio, činio je to artistički dostojanstveno.
Njegovi su loši albumi tokom karijere imali opravdanje u stalnoj potrebi za mjenama i poštenom principu traženje uzbuđenja u rock glazbi, nikad se ne mireći s očekivanjima kritike, publike i inih čimbenika tog hranidbenog lanca.
Tako će primjerice povratnički i predzadnji karijerni album „Next Day“ plasirati zapravo tragom njegove kultne berlinske trilogije (Low”, “Heroes”, “Lodger”), ali s daleko više oslonca na posljednjim studijskim albumima i vrlo konkretnom gitarističkom radu albuma 21. stoljeća „Heathen“ i „Reality“, objavljenih prije desetljeća. Nakon problema sa srcem Bowie je najavio povlačenje aktivnog bavljenja glazbom, ali tkogod bio upućen u rad tog velikog lika znao je da će kad tad doći kraj perioda hibernacije. Izdržat će dekadu, no autorski nemir morao je kad-tad rezultirati novim tucetom pjesama. Od masterpisa vizualnih koncepata omota albuma na kojima je znao reciklirati samog sebe fino revidirajući prošlost i pretvarajući primjerice naslovnicu predzadnjeg „The Next Day“ zapravo u cover “Heroes” albuma postmodernistički ga “krijući” iza bijele kvadrature, Bowiejev svaki naredni glazbeni dan je revitalizacija bolje gitarističke prošlosti, osobito one zatečene na albumu “Diamond Dogs”.
On je nosio jedno vrijeme i živote sa sobom. Sjećanja…
Sa starim producentskim kužerom i suradnikom Tonyjem Viscontijem s kojim se već sudarao na nekoliko albuma (“Heroes”, “Lodger”, “Scary Monsters”, “Low”, “Reality”, “Heathen”…) ispričao bi suptilne glazbene priče o nestajanju i traganju za smislom, pokazujući što znači dostojanstveno stariti i raditi to sa stilom ne gubeći autorski integritet. Odmah po izlasku istog dao je znati kako ne namjerava promovirati isti uživo, no svaka isključivost tog tipa je nezahvalna. Tkogod ga je fulao na Maksimiru, u Domu sportova ili u susjedstvu kad je za to bilo prilike, neka ne propušta. Tog kameleona se u ovoj novoj koži i inkarnaciji itekako isplati provjeriti uživo. Ako ikad… Gledao sam ga uživo nekoliko puta. I Maksimir. I inozemstvo. I Dom sportova. Svaki puta je bio drugačiji. Kameleonski jelte. Ali David je bio više toga. On je nosio jedno vrijeme i živote sa sobom. Sjećanja.
Naravno da se srednjoškolski sentiši i kompilacije koje bi snimio curi kojoj si htio reći koliko ti se sviđa nisu išle bez “Absolute Beginners” i pam pa pauuum. I da su te jednom neuračunljivi Bale i pokojni Daut kao osnovnoškolca zalutalog na neku feštu digli na ramena i da su bili pijani i da su pjevali “can you hear me major Tom” kad sam im skliznuo i pao s ramena radeći u zraku kolut unatrag i skoro sjebavši kičmu za sva vremena.
I na Maksimiru smo pokisli do gole kože i osušili se tijekom cijelog koncerta. Fol, ti si vodio staru zapravo je ona držala oko na golobradog mulca i plakala na vijest da je umro stojeći u kuhinji uz riječi: „Generacijo moja…“.
Ziggy Stardust ploča je kolekciji. Baka ti ga je isto obožavala. Zaplesao bi je nekad uz “Let`s Dance” i “Modern Love”. I onda smo s društvom pobjegli u Zagreb u noć i u SC-u sami bosonogi po staklu plesali na “Dancing In The Street”. I da smo pred 5 ujutro banuli pred hotel u kojem je bio smješten i da smo na neku foru gajili nade da bi mogli proć pored securityja i banut ovom na drugom katu pred apartman. Šljiva je imao super priču za sjebat čuvare. Ta dva raznobojna oka su držala tajnu.
Pa kad smo krali njegove CD-e po zagrebačkim shopovima. Pa kad nas je murija legitimirala i pitali prilikom provjere osobne i racije znam li da tko se drogira. Reko znam. Murijak da tko? Reko priča se da David Bowie al nije provjereno. Društvo se pukne smijat, a murijak popizdi da mene si našo jebat i mrš u stanicu. Kad su ga kritičari najviše prigovarali tad mi je bio najdraži. “Time Will Crawl”. “Heart`s Filthy Lesson”. “Little Wonder”. Tin Machine period.
Klasici za pamćenje
O klasicima da ne govorimo. Kad se zatvaraš u sobu i puštaš “Sound And Vision” pa pišeš svoje pjesme, smišljaš svoje priče, prilaziš nedostižnim curama. Kad razmišljaš da ako ikad poželiš probat drogu u životu, radio bi to kao i Bowie, da provjeriš kako pod utjecajem narka stvaraš i kako se to odražava na tvoj rad.
Onda skužiš koliko je velik kad ga čuješ kako priča o svojim netjacima Pixies koje je obožavao i obradio im “Cactus” ili Arcade Fire s kojima je svirao “Wake Up”. Pa kako je plesno razvalio Stonese u “Le’s Spend The Night Together” pa kako su “Young Americans” genijalno sjeli na odjavnoj špici Von Trierova “Dogvillea/Manderlaya” ili kako je Queenu dao novu dimenziju i kvalitet u “Under Pressure” pa kad je to izveo s Annie Lennox na Wembleyu kako si plakao i još se čuješ od ježenja. Pa kako si poslao u p.m. jednog nadmenog rvackog fol popularnog hipsterskog rock kritičara koji je srao i umovao oko nevaljanosti nekog novog Bowie albuma. I tako. Imali smo sitnica i prošlost iz ladice – Bolji život. Moj David i moj Bowie.
Ime joj je bilo Ena. Iz Rijeke. Osim Pixiesa i Nicka Cavea jako je voljela „Absolute Beginners“. Stavila bi slušalice, prislonila lice na autobusno staklo od centra do Škurinja. Znala bi govoriti da ima tako puno ljubavnih pjesama na svijetu, ali samo rijetke ostavljaju modrice na koži. Kad bi htjela samo jednom opisati kako se osjećaš kad zavoliš prvi puta onako stvarno najstvarnije, ne bi ništa govorila već pustila ovo da odradi govorni aparat umjesto osjećaja. Ene već dugo nema. Nestalo je.
Kad postaneš legenda za života onda smrt niti ne postoji
Danas hodam postbožićnim sivim Zagrebom. Umotan u polurasvjete činio se najhladnijim i najtuđinskijim gradom na svijetu. Tisuće ljudi, a nigdje lica. Tako se malo smiju. U tom nekom kafkijanskom feelingu grada iz jednog kafića čuje se “pam pam pa uuum”. Stanem ispred, dovoljno je glasno iz zvučnika. I odjednom otapanje. U tih nekoliko taktova odvrtilo se zadnjih petnaestak godina. Kako neki ljudi ostave prazninu koju nikad ne popuniš. Sve dok te pjesma poput ove uzme za ruku i vrati stvari na svoje mjesto. Svaki takt po jedan korak. Tamo s lijeve strane pluća. Vječna je. Kao i ljudi koji su se zatvorili u nju.
Svi su imali neku priču s njim. Ulazio bi u ljude silnom lakoćom. I ozvučio im korake. Kad postaneš legenda za života onda smrt niti ne postoji. Jako se lako vežeš za ljude, a ne znaš ih gubiti i teško se odvajaš. Poslije faksa silno se zaljubiš u Koranu. Iz Zadra. Misliš da ćete završiti život zajedno. Zavoliš baš brutalno. I želite si biti zadnji. Bar je tako izgledalo. Ali onda se kuća počne urušavati. I niste je popravljali nego gledali zgarište. U vrijeme privatnih raspada, pokušavanja kuženja smisla bez nje, „Slow Burn“ se ušuljala. Uz sve njegove legendarne hitove ona je od prvog takta bila moja. Ispričala život u tih par minuta. Zgrabila za gušu i povlačila po garu svih emo poraza. Veća od života. Kao i On. Najdraži mi je bio tamo gdje ga drugi uopće nisu primjećivali. U pjesmama u kojima bi sabrao cijeli život u jednom stihu. A koje nisu imale etikete superhitova. “And the walls shall have eyes/And the doors shall have ears/But we’ll dance in their dark/And they’ll play with our lives…”. Onda bi je uzeo, stisnuo da izgledamo u sjeni kao jedno i plesali bi u tom malom stanu ili na ulici bilo gdje. Ona se smijala. Eho tog smijeha, to je taj slowburn. And. They`ll. Play. With. Our Lives.
Zbrajanje uspomena i kolekciju sjećanja na lika čija je glazba činila doslovno soundtrack jednog života.
I polako kuženja svih dnevnih odumiranja. Svih tih malih ljudi koji su imali čast suživjeti uz zvuke lika kakav je bio David Bowie. I zbrajali su svoja sjećanja jer realno već od sredine puta počinješ kužiti da će na kraju ostati samo kolekcija sjećanja. A Bowie se svojski potrudio da su ona vezana uz njega uvijek bila stvarna. Privatna. I vrlo, vrlo životna.
Ima ih koji će se sjećati gdje će biti kada umre Bob Dylan. I Keith Richards.