Daleko smo od medijske “sezone kiselih krastavaca”, rat u Ukrajini i dalje bijesni, Europa drhti pred nadolazećom zimom bez ruskog plina, oktani su skuplji od maligana, inflacija hara kao nekoć “bauk komunizma”, pola čovječanstva se pribojava gladi, cijene (i) kod nas lete u nebo, a Hrvate tjednima muči ili zabavlja splitska “seks afera”.
Činjenica da nije vidjela “a” od afera kakve još od slučaja britanskog ministra Johna Profuma, kojeg su ulovili u izvanbračnoj vezi sa 19-godišnjim modelom, potresaju zapadne demokracije, nikoga nije briga. Ni medije, ni fejzbučare, a najmanje trolove i političare svih svjetonazornih profila i kalibara. Ponajviše “moralne vertikale” iz stranke kojoj je pola vlade na ugaru u Remetincu, katolibane koji zlostavljaju žene pred poliklinikama za pobačaje, svećenike koji štuju ratne zločince, polupismene hohštaplere i – kako to već ide – licemjere svih boja u izbornoj utrci za splitskog gradonačelnika. Pa bila riječ o bespravnom graditelju ili propalom “poslovnom geniju” s pršutom na čelu koji materinji jezik poznaje pasivno, a pristojnu komunikaciju samo iz viđenja…
Hrvati žive u svom paralelnom svemiru
No, čudi li to zapravo ikoga tko živi u Hrvatskoj? Naravno da ne. Jer, Hrvati žive u svom paralelnom svemiru posvađenom sa stvarnošću. Svjesno pristajući na pravila igre koja im zadaju opsjenari s Markova trga, Kaptola ili Pantovčaka, mediji i ovo vrijeme populističke šlampavosti koje umrtvljuje ili čak eutanazira svako logično “kako?”, “pa dokle?” i “zašto?”.
Ne samo u politici već i u popularnoj pa i onoj “elitnoj” kulturi. Čak i kad se na domaćim kazališnim scenama ukaže neka sjajna predstava i mainstream mediji i oni s dna hranidbenog lanca daleko će više prostora posvetiti “celebrityjima” i influencerićima, “modnim ikonama” i posvodušama koje se uvijek vrzmaju oko objektiva kamera nego li samoj predstavi.
O ozbiljnoj kritici i da ne govorimo. S likovnim izložbama je još gore jer, gotovo u pravilu, autori i kustosi mogu biti happy ako se gdjegod i gdjekad pojavi kakva sličica s otvaranja i usputna notica. Promocije knjiga – dakako ako nije riječ o kakvoj viđenoj faci i njegovim/njezinim memoarima koje je pisao ghostwriter – mogu privući još samo penziće koji su tu samo da bi maznuli štogod sa skromnog švedskog stola i ubili večer “kulturnim izlaskom”…
Estradni zombi Mišo Kovač
Mnogo bolje nije ni sa pop-kulturom. Pijani Grdović koji baulja pozornicom, Grašina prinova i trudnička “obleka” Hane Huljić, estradni zombi Mišo Kovač koji uživo detronizira vlastitu legendu pantomimičarskim nastupima i “pjevanjem” rukama… pobrat će više pregleda na Youtubeu i osvojiti prostora u medijima nego li bilo koji ozbiljniji tekst o glazbi. Čak i njihovoj. Ne zbog ugroze sa susjednih nam istočnih prostora, ni zbog cajki u starom i novom ruhu koje se u zaštiti “autohtonih” vrijednosti (kao da srpsko estradno đubre više smrdi od hrvatskog smeća) nastoji istjerati iz Hrvatske već zbog stanja svijesti koja odavno vlada ovim našim prostorima. Dakako, ne zbog samih medija, već publike i famoznog “naroda” koji to od njih traže.
I zato su sapuničarske emocije koje prokuljaju na prigodnim masovkama – pa bila riječ o podvizima “repke” ili o grotesknom splitskom “ispraćaju” nesretnog momka koji je nastradao u Beogradu – jedina ili preciznije rečeno tako tipična hrvatska “događanja naroda”. Naravno, ne računajući hodače za život u čijim su redovima kao viđeni gosti i ratni zločinci koji su sijali smrt ili, pak, nastavljači šatoraške tradicije koji bi baš na Dan antifašističke borbe “komemorirali” nevine (i one druge) žrtve zločina iz jame Jazovke.
I zato je ono davnašnje Baretovo mobilizirajuće pa i optimistično “vrijeme je da se krene” posve promašeno. Jer Hrvati su krenuli (a bogme i stigli) ravno – kako bi rekli naši istočni susjedi – “u tri lepe materine”.