Iako je prvijenac “Faust” (21. rujna 1971.) bio jedva zapažen, udario je temelje jedne od najvažnijih grupa krautrocka i širom otvorio vrata studijskim eksperimentima i čudesnim zvučnim kolažima koji su postali standard žanra.
Orguljaš Hans Joachim Irmler, basist Jean Hervé Péron, bubnjari Werner “Zappi” Diermaier i Armulf Meifert, gitarist i klavijaturist Rudolf Sosna te saksofonist i svirač sintesajzera Gunther Wusthoff na nastupnom albumu snimljenom u živo u improviziranom studiju producenta Uwea Nettelbecka u tri broja (dva na prvoj i jednim na drugoj strani albuma) složili su zapanjujući eksperimentalni kolaž “zvučne apokalipse” (kako ju je slikovito nazvao jedan kritičar).
Bio je to, naime, kolaž elemenata rocka, psihodelije, “musique concrete” (konktretne glazbe), jazza, krhotina filmske glazbe i dijaloga, marševskih citata njemačke limene glazbe, buke, ambijentalnih zvukova, bizarnih vokalizacija… Album je očekivano loše prošao kod publike, no ubrzo su ga kritika i sami glazbenici skloni studijskom eksperimentiranju i dadaističkom zvučnom kolažu prigrlili kao putokaz. Ili, bolje je reći, svojevrsni temelj brojnih kasnijih glazbenika okrenutih ambijentalnim teksturama i industrialu.
Drugi album donosi komunikativniji materijal
U ožujku 1972. Faust objavljuju drugi album naslovljen “So Far”. Snimljen bez Meiferta album je donio nešto “komunikativniji” materijal pa je, primjerice, najduži broj na A strani vinila, desetominutna “No Harm”unatoč eksperimentalnom karakteru imala mnogo čvršću strukturu s dionicama na tragu klasičnih pop-rock tema. Između njih su bili instrumentalni umetci bilo da je riječ o lirskim dionicama u uvodu s naglašenim zvukom orgulja (na tragu poetike Davea Stewarta) ili, pak, kasnije gotovo funk dionice s režećom gitarom, saksofonska jazz sola uz pjevane “epizode” s bizarnim nadrealnim tekstom.
Uvodnu “It’s A Rainy Day ( Sunshine Girl)” otvara repetitivno lupanje po tomovima nalik čekićanju i uz ritam gitaru mantričko pjevanje teksta koji ponavlja naslov albuma. Prvih pet-šest minuta broja stoga podsjeća na minimalizam Velvet Undergrounda, no na kraju se ipak ukazuju i sintesajzer i zanimljiva saksofonska figura. “Picnic On The Frozen River” je pak posve drugačija sa svojim razlomljenim ritmom i cijelim bandom koji – uz tipičan faustovski bizaran tekst – naizmjenično slaže brže i sporovozne dionice dok je minijatura “Me Lack Space” podsjetnik na prvijenac kao novi uvrnuti kolaž buke, radijskog prijenosa i ambijentalnih zvukova. “On The Way To Adamäe” je opet nešto posve drugačije s klasikom i medievalnom glazbom ozračenom akustičnom gitarom i sintom kao radikalna suprotnost “Mamie Is Blue” – robusnoj proto-industrial temi s obiljem distorzija i buke.
Album ‘Faust Tapes’ je uveo Faust na velika vrata
“So Far” je donio odličan balans između artikuliranih i čvršće strukturiranih pjesama te eksperimenta, pa je mogao biti kapital za doskok do šire publike. Sljedeći “Faust Tapes” je zahvaljujući upornosti producenta Nettelbecka objavljen 1983. u Velikoj Britaniji na etiketi Virgina. Album je Faust uveo na velika vrata na britansku (svjetsku) scenu svakako zahvaljujući i Virginovom uspjelom marketinškom potezu jer je prodavan po cijeni singla, budući da je Nettlebeck snimke ustupio besplatno.
Prodan u više od šezdeset tisuća primjeraka – što je bio pravi rekord za albume avangardnog eksperimentalnog rocka – donio je 43 minutni cut-n-paste sadržaj podijeljen na 26 uvjetno rečeno stavaka, odnosno dionica. Bio je to tipičan faustovski amalgam koji je prijemčiv i za fanove Franka Zappe i ljubitelje Canterbury scene no daleko od komunikativnosti prethodnika.
“Faust IV” sniman je u Virginovom The Manor studiju u Oxfordshireu i objavljen 21. rujna 1973. no skladbe “Krautrock” i “It’s a Bit of a Pain” bile su ranije snimljene u Njemačkoj. “Krautrock” – koji je zaslužan i za ime cijelog njemačkog vala avangardnog i eksperimentalnog rocka još od kada je tema prvi put emitirana u programu znanog radijskog DJ-a Johna Peela – otvorila je album svojim mantričkim minimalizmom nadahnutim Velvet Undergroundom. Po običaji u podlozi dvanaestominutnog broja je bio repetitivni ritmički obrazac (dron) kojem su dodavane dionice saksofona, sintova, buke, orgulja, saksofona…
Čista suprotnost prethodnom broju
Za razliku od “Krautrocka” dvoipolminutna “The Sad Skinhead”, koja je slijedila bila je bizarni “pop” broj na podlozi ska-reggaea, koji je zacijelo utjecao kasnije i na rane Police i punk bendove koji su očijukali s reggaeom. Skladba je i zbog reske gitare (bliske i zvuku Andyja Summersa s ranih albuma Police) mirne duše mogla biti preseljena u rane punkersko-novovalne osamdesete. I treća skladba na vinilnoj A strani albuma sedmominutna “Jennifer” bila je, uvjetno rečeno, konvencionalniji lijeni rock broj sa sjajnom “twangy” gitarom, no “Giggy Smile / Picnic On A Frozen River, Deuxieme Tableau” na B strani albuma bila je tipičan komad faustovskog avant-rocka. Imala je doduše pjevane dionice, no u prvom su planu bili instrumentalni pasaži s elementima jazza (točnije: saksofonskim solom podržanim orguljama) te prog rocka s eksplozivnom gitarom u međuigrama s orguljama i mahnitim ritmičkim ubrzanjima u finalu.
“Läuft…Heißt Das Es Läuft Oder Es Kommt Bald…Läuft” kao čista suprotnost prethodnom broju ima akustičarski gitarski folk uvod uz širenje zvučne slike u ambijentalnu psihodeliju da bi tek nakon vokalnih dionica pri kraju broja donijela i snimku mehaničke buke sljubljene s pastoralnom završnicom.
Zaključna “It’s A Bit Of A Pain” je, pak, bila – rekao bih genijalna – akustičarska gitarska folk-pastoralna tema kojoj je dodan neočekivani začin: uleti sintesajzerske buke i gitarska distorzija uz solo a la Frank Zappa. “Faust IV” je bez sumnje bio zaokružen album srastanja mnogima ranije neslušljivog eksperimenta i konvencionalnijih formi kraut/prog rocka te prvi album skockan po ukusu većeg dijela publike sklone Canterberyju, Zappi… No, zbog neočekivano slabe prodaje albuma (meni i danas najdražeg) Faust gubi ugovor s Virginom koji ne želi objaviti peti album i razilazi se. Nova okupljanja su se dogodila, nažalost, tek u devedesetima.
NEU! je još jedan važan krautrockerski bend
Gotovo navlas istu (diskografsku) sudbinu i rok trajanja imao je još jedan utjecajan i vraški važan krautrockerski bend: dvojac NEU! Ili, točnije bubnjar Klaus Dinger i gitarist Michael Rother koji su krenuli samostalno nakon što su u jesen 1971. napustili prvu inkarnaciju Kraftwerka. Treći neformalni član bio je znani producent Conny Plank, u mnogočemu najzaslužniji za profiliranje krautrock scene iz Düsseldorfa.
Album prvijenac “NEU!” snimljen je u svega četiri dana u prosincu 1971., a objavljen 1972. na etiketi Brain Records. Uvodna “Hallogallo” pokazala je sve što će temeljito odrediti zvukovnicu NEU!-a. Prvenstveno mehaničko Dingerovo bubnjanje “monotonog” robotskog ili mantričkog četvero-četvrtinskog ritma koje će izravno nadahnuti i Kraftwerk za “Autobahn”, uz jednostavnu ponavljajuću bas figuru te gitarske manipulacije s jednim akordom te Plankovu studijsku alkemiju.
“Sonderangebot” kreće kao tipična krautrockerska zvučna tapiserija buke i ambijenta da bi se razvila u košmarni eksperimentalni avant-rock broj. Zaključni broj na A strani gotovo sedmominutna “Weissensee” sročena je kao sporovozna psihodelična/prog rock tema (na tragu i Pink Floyda sa soundtracka za “Zabriskie Point”) kojoj poseban pečat daje sjajan učinak distorzirane slide gitare i taishōgota (japanskog bendža) iznad poetičnog Dingerovog bubnjanja.
Nakon dobrih kritika prvog, stiže i drugi album
“Im Glück”, pak, otvara žubor vode i ulomci razgovora prije nego li se u takvu ambijentalnu podlogu ne uključi distorzirana gitara uz manipulaciju eho efektom koja se polako šulja dok ne preuzme kontrolu nad cijelim brojem. “Negativland” također ima kaotični uvod industriala no , kao i uvodna skladba albuma, građena je na repetitivnom bas riffu i „robotskom“ bubnjanju te procesiranoj gitari. Izvrsna tema – po osobnom sudu najbolja na ionako odličnom albumu – imala je golem utjecaj na Joy Division, Briana Enoa, Davida Bowiea, Tortoise, Stereolab, Radiohead, scenu industriala ali i art-rocka. Album je zaključila “Lieber Honig” kao svojevrsni minimalistički uljez uz mahom samo egzotičan zvuk taishōgota i šaputavi vokal te zvučni kolaž na tragu “Im Glück”.
Nakon veoma dobrih osvrta kritike i pristojne prodaje prvijenca, NEU! 1973. snimaju i objavljuju “NEU!2”. Tokom snimanja albuma – koje je prekinuto na pola jer je diskograf odbio dodatna sredstva nakon što je potrošen dogovoreni avans – bilo je sve očitije razmimoilaženje dvojca. Rother je želio uvođenje novih instrumenata i naglašeniju melodioznost, a Dinger još agresivniji i rokerskiji zvuk.
“Für Immer” koji je otvorio album donio je ravnovjesje između Dingerovih i Rotherovih vizija budućnosti odnosno već znani NEU! zvuk. Naime mehaničko “robotsko” bubnjanje uz repetitivnu bas figuru i ključanje sintesajzera uz gitarske naglaske i sve rokerskiji gitarski zvuk s feedbackom i distorzijama te zvučnim efektima pri kraju broja bili su baš na tragu “Hallogallo”. “Lila Engel” je još više naglasila rokersku komponentu uz Dingerov režeći vokal kao neka osebujna inačica hard-rock minimalizma a la NEU!.
Između ova dva broja na A strani su se našli “Spitzenqualität” i “Gedenkminute (für A + K)”. Prva s već znanom eksperimentalnom potkom buke i zvučnih diverzija iznad mehaničkog “robotskog” bubnjanja odnosno apstraktnih zvučnih slika potonjeg broja na tragu “Meddlea” Pink Floyda.
Nakon trogodišnje stanke snimili su posljednji album
Na B strani su se našli, uvjetno rečeno, proto-remiksi odnosno različite verzije skladbi “Super” i “Neueschnee” koje su već ranije bile objavljene kao singl. Novom objavljivanju se pribjeglo zbog nedostatka novca za snimanje friškog materijala. Poigravanje različitim brzinama te (u “Cassetto”) vrtnjom vrpce koju je progutao kazetofon dalo je ipak odličan rezultat. Tu je naravno izvorni “Super” kao rasni primjer proto-punka dok su “Super 16” – s usporenom brzinom vrtnje – te “Super 78” – s ubrzanjem – dali posve drugačija izdanja. Svakako i pionirska – doduše iznuđena, no ipak usklađena sa poetikom NEU!-a – rješenja koja su utrla put kasnijim remiksevima i kolažima različitih brzina snimaka.
Nakon trogodišnje pauze i bavljenja drugim projektima Rother i Dinger su koncem 1975. i početkom 1975. s Connyjem Plankom snimili treći – i nažalost posljednji – album. “NEU! 75” je pokazao da je suradnja Dingera i Rothera ipak moguća unatoč različitim glazbenim viđenjima očitim još na drugom albumu. Grubo rečeno A strana albuma je Rotherova, što će reći puna gitarskih minijatura i melodioznih detalja, slojeva klavijatura koji naglašavaju ambijentalnost no združenih s Dingerovim repetitivnim “robotskim” bubnjanjem. Druga strana albuma je, pak, manifest Dingerovog pristupa: agresivna i punkerski žestoka no s čvrstim pečatom NEU!-a.
Oba benda su ostavila veliki trag u svijetu glazbe
Ogledni zgoditak s A strane je uvodna “Isi” s pumpajućim ritmom na trasi kojom su kasnije krenuli i U2 i Bowie, klavijaturama kakve su kasnije voljeli Simple Minds, čarobnom melodijom i ambijentalnošću koju su rado koristili autori soundtrackova poput Vangelisa. Uz bok su joj melankolično ambijentalna “Seeland” (bliska Camelu sa “Snow Goose”) i nježna “Leb Wohl” sa zvucima valova i minimalističkom glazbenom pratnjom uz Dingerov vokal. Druga strana albuma bila je čista suprotnost. Otvara je, naime, “Hero”: punkerski žestok broj s gitarskom vožnjom, Dengerovim prijeteće gnjevnim vokalom koji je zacijelo bio vraški poticajan Sex Pistolsima i cijeloj plejadi prvoboraca punka.
Isto vrijedi i za zaključni broj “After Eight” kojeg bi neupućeni u opus NEU!-a danas sigurno okrstili punkom iz pionirskih dana. Tek u dogradnji broj je začinjen Stonesima iz psihodeličnih dana. Između ova dva pankoidna broja našla se desetominutna “E-Music” sa znanim repetitivnim “robotskim” ritmom te dogradnjama na tragu i space-rocka i psihodelije, kao tipičnim NEU! patentom te apstraktnom “kakofoničnom” zvučnom slikom za kraj.
Ubrzo nakon objavljivanja “NEU! 1975” uslijedio je novi i konačni razlaz.
I Faust i NEU! idu u red najutjecajnijih grupa iz prve polovine sedamdesetih čiji se utjecaj protegnuo do danas.