Utorak, 17 svibnja, 2022

Iz zone sumraka: Tu du du, nema nam pomoći…

Oduvijek su postojali glazbenici 'savjesti' koji su htjeli štogod reći o svijetu oko sebe i 'eskapisti'. Tko sam ja da im sudim? A i čemu. Jer, nemojmo se lagati, ni filmski hit na Netflixu ni 'kritične' pjesme o suludim vremenima u kojima više životarimo nego li živimo, neće ništa promijeniti. Najmanje u Hrvatskoj. Jer TBF su u pravu: 'Tu du du, nema nam pomoći...'

Godinu za nama obilježio je “Don’t Look Up”, film na koji valjda nitko nije ostao ravnodušan. Jedni su ga – i to golemom većinom – držali brutalno iskrenom dijagnozom našeg svagdana, a drugi – glumački odlično ostvarenim – zbrojem klišeja i općih mjesta. Od genijalnog Kubrickova “Dr. Strangelovea” do recentnijih filmova planetarne katastrofe s “unhappy endom“.

TBF-ov ‘Smak svita’



No, i jednima i drugima kao da je promakla skladba koja je mirne duše mogla poslužiti kao ideja vodilja za scenariste nove planetarne uspješnice: TBF-ova “Smak svita” objavljena još 2007. na albumu “Galerija Tutnplok”. A ona kaže:

Ma vidi vraga baš kako su javili sinoć na vijestima sunce je jutros izgubilo sjaj, stvarno bliži nam se kraj, moram priznat čudan osjećaj. Kazu jučer, iznenada su se otvorila vrata nepoznate dimenzije negdje pored Marsa, iz njih je izletia ogroman asteroid i sad juri prema Zemlji, kažu, nema nam spasa. Neki tvrde, to smo prizvali sami, neki tvrde to je Božja kazna, ja se pitam koliko astronomski mala mogla bit ta šansa. Al’ opet dobro da je danas, neradni dan a ja ću ostat doma uz hit dana, apokalipsa s vašeg balkona,rezolucija perfektna, kristalan saund, suround all around when it hits the ground.

Iz zone sumraka: Tko leti, vrijedi; tko vrijedi, leti; tko ne leti, ne vrijedi

A u Saboru jutros isti debilizam čiji stari je bio ustaša, a čiji partizan. A pošto je danas kataklizma uputili su notu da nas danas priko reda prime u Europu. A ja još uvijek ne virujem sto posto u sve to, možda je neki reality show, neko pomicanje granica, iluzije i zbilje, neko medijsko izdrkavanje na temu iz Biblije, neko Orson Welles sranje kao ona invazija s Marsa. Možda je sve izrežirana farsa.

Al’ di je tu baza, neko ima bolestan smisao za humor, nek dobije tumor. Ako je sve istina onda znam, iza svega su sigurno masoni, židovi i Bin Laden i baš me briga imam savršenu kompilaciju za kraj koju je složia Mladen.

Uberi ovo, na vijest iz Londona neki tip je na kladionici dobia masu milijona a 5 funti stavio na smak svita, baš da današnji dan, čist dobitak. Al’ sigurno je pomislia, ou šit imam samo jedan dan za sve potrošit. Al’ čekaj kako će mu uopće moć isplatit išta, poslije smaka svita neće radit ništa, Vatre će se pojavit oko 5 otprilike, izvadit ću bocu za posebne prilike, lipo se cvrcnit, ubit, najmanji strah, iz praha smo nastali i postat ćemo prah. Raznit će nas svugdi neki vitar ludi di god mu se svidi o nama će pričat ka i mi o Atlantidi, a možda i neće ma jebo nas nemamo sreće…

Stihovi i danas zvuče bolno istinito

Eto još bjelodanog dokaza da su se u rimama Saše Antića i ritmovima TBF-a nalazile neupitne istine koje govore brutalno iskrene istine i dijagnoze o nama i njima. O vremenu u kojemu živimo poput ogledala u kojem se nalazi naš odraz. Posebice onaj iz hrvatskih godina tranzicije i korupcije, ksenofobije i šovinizma ali – na mikro planu – i sociokulturološka mračna slika Splita (tako savršeno i precizno detektirana u “Grad spava”, “Splitsko stanje uma”…). Ako itko sumnja, evo mu naramak rima iz veličanstvene “Nostalgične” čiji stihovi i danas zvuče bolno istinito:

Ironično, zaista, da citira Krista, Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista, U mraku, u miješanom braku, U nekoj dalekoj zemlji sad je samo u zraku (i baš me tamo donila roda); Je, da ne mrzin i buden pošten, iskren i odan, A razliku između zla i dobra, Nisan naučio ni od fratra, ni od hodže, ni popa; Kad su zavladali oni šta su pali s kruške, Božji ljudi su blagoslovili puške, Ovce slali u smrt za svoga boga jedinoga, Za ludilo svoga ideologa, I kad zavlada mržnja razum nije lijek, I ludilo uvik promijeni tijek povijesti, Ispiše novu, krvavu stranu, U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu.

Iz zone sumraka: Može li ‘bad guy’ biti vraški dobar umjetnik?

Jesu li ovako nešto ikad napisali domaći punkeri?

Evo sad jednog retoričkog pitanja: jesu li ovako nešto ikad napisali, opjevali, izveli uživo (ako već nisu smjeli snimiti) domaći punkeri? Bogme, nisu.

Gotovo izblijedjeli (ali i neki svježi) grafiti vele “punk’s not dead“. Iliti, naški rečeno, punk nije mrtav. Doduše, osamdesete su većinu prvoboraca punka ili upokojile ili pak odvele prema post-punkerskom eksperimentu, gothicu, elektronici, americani ili world musicu no svuda u svijetu – pa i na brdovitom Balkanu – bilo je pravovjernika uvjerenih da su i rock and roll i punk samo “hebeni buntovni gard, jednostavna melodija i čista energija“. Dakle, neumrli i vječni. No, punk je od devedesetih naovamo manje-više ili ostajao na margini – ne dosežući kulturološki, ali ni glazbeni revival dostojan poznih sedamdesetih – ili se pak polako, ali sigurno selio prema mainstreamu.

I Hladno pivo i punkoidna energija Psihomodo popa – nekad nadahnuta Ramonesima – polako se kanalizirala u smjeru velikih dvorana i blizine srednjostrujaške rock publike, a garažni i punk bendovi teško su se probijali do šire publike i većih pozornica svedeni na podršku vlastih fanovskih enklava.

Iznimke, kao i uvijek i svuda, postoje pa su se s vremena na vrijeme – kao u slučaju M.O.R.T.-a i Milićevih Tito’s Boysa – javljale (i javljaju) privremene “senzacije”, napaljeni klinci i povampireni veterani željni konačnog nadrastanja demo-margine. Najkraće rečeno, punk se – baš kao i hard rock/metal – i dalje “derao” po garažama, u atomskim skloništima i u marginalnim klubovima, dospjevao i na televiziju u “ružionama” i “garažama”, no bio je to tek eho davnašnjih dana “ponosa i slave”, Pankrta, Parafa, ranog Kazališta. Ili, ako ćete, KUD Idijota. Priča o domaćem punku na tragu je one stare narodske životne jadikovke koja veli “kad imaš zube, nemaš kruha, a kad dobiješ kruha, više nemaš zube.”

Mlad i perespektivan kadar, umjesto glave radar

Naime, u zlatno punkersko doba kad je želje, energije, mladenačkog gnjeva i “razloga za pjesmu” bilo na pretek, jezičavost i psovačka antiestablišment izravnost jednih Pistolsa, provokativnost Dead Keneddysa ili politiziranost Clasha, nisu bile moguće. Konačno i zbog tako benignih stihova kakvi su “mlad i perespektivan kadar, umjesto glave radar” pozivalo se na obavijesne razgovore, ni zvijezdama mainstreama Bijelom dugmetu nije uspjelo provući stih “a Hrist je bio kopile i jad”, Laibach je odmah na početku karijere imao problema s “neugodnom asocijacijom” koju bude Maljevičevi suprematistički crni križevi na bijeloj podlozi, Haustoru nije prošla “Radnička klasa putuje u raj”, SUBNOR je opleo po Bori Đorđeviću zbog stihova “za ideale ginu budale” te “kreteni dižu bune i ginu”, a Zabranjeno pušenje umalo karijere nije koštala doskočica “Crko nam Maršal!”…

Iz zone sumraka: Persona grata i Persona non Croata

Pa ti onda budi prkosni i jezičavi punker koji će razvaliti o korupciji, partijskoj klici podobnih, ideološkoj okamini zvanoj SUBNOR, nepotizmu, o građanskim slobodama i pravu na slobodu mišljenja i govora! Teško. A kad je famozni član 133. Krivičnog zakona SFRJ koji je sankcionirao “verbalni delikt” konačno prdnuo u rosu, zavladala je mahom šutnja. Prekidali su je tek KUD Idijoti, rano Hladno pivo i okorjeli marginalci jer, za reći pravo,  Overflow – okrenuti inozemnim klubovima, i lijepi broj svirački/žanrovski “punkerskih” bandova bilo je manje okrenuto jezičavom komentiranju svagdana i beskompromisnom pljuvanju istine u oči nego li punkoidnoj energetskoj formi.

Palicu je preuzeo – hip hop

Srećom palicu je preuzeo – hip hop. Onu drugu, neuljepšanu i mračnu stranu hrvatskog poraća u devedesetima, kao pravu istinu pljunutu ravno u oči nisu kazali nabrijani klinci iz garaže trajno nadahnuti Pistolsima i Clashom već “brbljavi” reperi. Kad biste baš tražili najbolja svjedočenja svih krivih srastanja i “sranja” od devedesetih naovamo ne biste ih toliko našli u političkim kolumnama i komentarima koliko u reperskom opusu TBF-a, Ede Maajke, neprežaljenog El Bahatteeja, Dubioze kolektiv i mnogih drugih “glazbenika savjesti” čije su “lajne” bile prepune razornih istina o nama samima.

Poput Ede Maajke u “Draga moja Vlado”: “I ja bi’ na more jer mi ruke od žuljeva gore, za Eure, Kune ja bi’ kod vas dole na Brijune; Zaposlite me tamo da se kupam, glumim lafa, lopatom ću čistit’ govna od vaših žirafa / Zaposlite nas k’o portire, da čuvamo ministarske suvenire, dokumenta i papire /  Ama vlado, jebo ga ti, bićemo ti security, čuvat’ od belaja, kad dođe naša raja, kad sindikalna masa krene prema tvojoj zgradi, ne brini se, mi smo jaki i zdravi i mladi / Mi smo takva nacija, nismo za astronaute al’ ćemo lomit’ kosti dok čuvamo vaše aute…”

Ili El Bahattee (“Bratstvo i jedinstvo”): “Perem ruke od krvi, perem ruke od svoga brata, Još jednog mladog Hrvata palog u ime inata, Zbog granice kamena, blata, zbog malo boje, Ljudi se danas boje pa dijele sve na moje i tvoje“. I Kandžije  (“Tešli pederluk”): “…Pravi je Rvat ima veliko srce, Osim Srba ne voli ni crnce; Ne voli ni pedere, njih zove peškiri, I ne da da ta njihova bolest se širi; A kaže, ne priča bezveze sve je on proučio, Naravno ne namjerno nego – slučajno; Ne voli te njihove glupe lobije, Ako ih vidi ima da ih sve pobije…”

Oduvijek su postojali glazbenici “savjesti” koji su htjeli štogod reći o svijetu oko sebe i “eskapisti”. Tko sam ja da im sudim? A i čemu. Jer, nemojmo se lagati, ni filmski hit na Netflixu ni “kritične” pjesme o suludim vremenima u kojima više životarimo nego li živimo, neće ništa promijeniti. Najmanje u Hrvatskoj. Jer TBF su u pravu: “Tu du du, nema nam pomoći…”

Pročitajte još...

KUHAČA & TELECASTER | Roštiljanje s Hladnim pivom

"Hladno pivo zacijelo je od svih domaćih izvođača najsklonije spomenu jela u svojim tekstovima." - Zašto je to tako istražio je Zlatko Gall u prvoj od dvije kolumne posvećenu roštilju. U najnovijem tekstu donosi, naravno, i ukusne recepte te glazbene prijedloge: za slušanje vikend provodite s društvom ili dok u privatnosti doma pripravljanje mesne specijalitete

KUHAČA & TELECASTER | Siru s ljubavlju

Osnovna pravila vele da se masniji i kremasti sirevi služe s bijelim vinima u kojima su izraženije kiseline, da aromatični sirevi (posebice oni s plijesnima) traže vina moćnijeg okusa i jače arome, a sirevi velike teksture vape za velikim crnim vinima moćnog tijela

KUHAČA & TELECASTER | Špageti – tjestenina koja je osvojila svijet

Špageti su zna se jedna od gastronomskih ikona Italije koja, također, stoji kao svjetski šampion u izradi najrazličitijih vrsta tjestenine čemu svjedoči i to što se špageti spominju u "bezbroj" pjesama najrazličitijih žanrova

KUHAČA & TELECASTER | Ti si moja čokolada

Kad je ljubav prema čokoladi u pitanju, glazbeni žanrovi očito nisu važni

Povezano

Kuhača i telecaster: Glazba i gastronomija iz engleskog puba

Pub rock je kao žanr definiran u Londonu polovinom sedamdesetih kao svojevrsni odgovor i pompoznosti prog-rocka i flambojantnosti glama. Donosimo 4 top recepta gastro pub scene

Kuhača i telecaster: Naranče i mandarine – Nije Kristina, al’ je mandarina

Naranče i mandarine koje su u kontinentalnoj Europi stoljećima bile pojam nedostižnog luksuza, obilato su zastupljene i u gastronomiji. Postoje stotine recepata za deserte u kojima naranča i mandarina igraju glavnu ulogu, no tu je i nemali broj slasnih slanih jela. Poput itekako poznate patke s narančom

Iz zone sumraka: Parni valjak – pustimo ih da traju

Parni valjak ima dvije važne osobine koje Hrvati (a ni u susjedstvu nije drugačije) ne podnose: uspješnost i dugovječnost. Jer, za svakog luzera ili samozvanog 'alternativca' kojemu – kazat će - 'nije do komercijale', svaki se tuđi uspjeh doživljava kao vlastiti neuspjeh, a nečija dugovječna karijera, uz pripadajuće teorije zavjere, koristi kao alibi za nedostatak vlastitog talenta, marljivosti, vizije...

Iz zone sumraka: Roosevelt, govor mržnje i Tram 11

Ako je Tram 11 želio - a očito jest - napraviti album koji je kritičan prema događanjima u hrvatskom parteru i u ložama gdje su smještene glavonje, tada je to uspio. No, je li on baš provokativan s pljuvanjem istina u oči kako ih do sada još nitko nije ispljunuo?

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime