GABI NOVAK
Diskobiografija vol.1 (box sa 6 CD-a)
Croatia Records
*****
Ako za ijednu hrvatsku pjevačicu – za mene uvijek “prvu damu hrvatske glazbe“ ili pak autentičnu divu – vrijedi fraza da joj je život obilježen nosačima zvuka (pločama svih formata, kazetama te CD i glazbenim DVD izdanjima) tada je to Gabi Novak.
Nimalo slučajno i impresivan box sa 6 CD-a kojeg je složio agilni Siniša Škarica u pratećoj “knjižici” CD kolekcije ima naslov: Diskobiografija ili život na nosačima zvuka.
Nije to samo fantastična kolekcija snimki koje su se u kontinuitetu razvukle od 1956/1957 kad Gabi snima “Temu iz crtanog filma Benko Kremenko”, a dvije godine kasnije Kuntarićevu “Sretan put” pa do Arsenove “Zagreb mi daje” iz 2011. već u pravom smislu riječi jedan fascinantan životopis čiji su krajputaši veličanstvene melodije.
Gabi je naime već mnogo prije braka s Arsenom (kad su “Arsen i Gabi“ postali neraskidivi bračno-glazbeni dvojac srastao u neraskidivu cjelinu kao stripovni Mirko i Slavko ili brendovski Paul & Shark) bila prava zvijezda, pjevačica iznimnih vokalnih sposobnosti (baš kao i danas!) jednako suverena u onim ranim izvedbama jazz i jazzy standarda kojima je bljesnula na EP-jevima iz 1959. i godinu kasnijem izdanju albuma za PGP RTB “Peva Gaby Novak“ te festivalskim šlagerima i Arsenovim autorskim zgodicima.
Film i jazz
Prvi i drugi CD naslovljeni “Film i jazz“ s čudesnim izvedbama “Malagueñe”, “Plavih daljina”, “Monotonije”, “Kapi kiše”, “Intime”, My Funny Valentine”, “Moonlight In Vermont” Ellingtonovog vječnog standarda “Caravan”, Gershwinove “Something To Watch Over Me”, fantastične suradnje sa zagrebačkim jazz kvartetom u “Foggy Day”, ali i Dedićevih standarda “Ni ti ni ja”, “Kuća za ptice”, “Za mene je sreća” (u dobitnoj kolaboraciji s Majom Vučić iz 2002.) te “Sve što znaš o meni”, zorno dokazuje golem talent i (pokazalo se trajno) nagnuće prema emocijama natopljenim skladbama kojima je njen baršunasti vokal davao gotovo pa pečat novog autorstva.
Festivali
“Festivalski set“ na 4 CD-a otvara “Ljubav ili šala” iz 1959. s niskom skladbi iz gornjeg doma domaće šlageristike i potpisima nezaobilaznog Arsena, Stipice i Nikice Kalogjere, Đorđa Novkovića, Hrvoja Hegedušića, Alfonsa Kabilja, Vilija Čakleca, Alfonsa Vučera, ali i Nardelija, Diklića, Korblera, Vandekara…. Jednom riječju svojevrsne skladateljske reprezentacije domaće zabavne glazbe iz godina kad je ona doista bila i uzbudljiva i zabavna.
Sve one neupitna su potvrda davnašnjih riječi velikog Veselka Tenžere kad je zapisao: “Biti samo žena u javnosti koja pozna tek kult majke i nevjerne dragane više je nego smiona ambicija (…) Na jednoj estradi zaljubljenoj u krajnosti Gabi je prva naučila održavati ravnotežu: uvijek elegantna, ali bez modnih ekscesa, uvijek ležerna, ali krajnje profesionalna, hladna držanja, ali uzavrela u interpretaciji. Kako naš jezik raspolaže uglavnom bogatim rječnikom uvreda na račun žene, pomalo zbunjeni novinarski sateliti estrade prozivali su je – damom. Nešto kmetovsko bijaše u toj laski rođenoj iz nerazumijevanja žena. Publika, pak, nije imala tih problema, ona je uz televizore, tranzistore i gramofone slušala te opčinjavajuće električne šapate, pronašavši napokon ženu koja je svačijim snovima posuđivala stvarnost. I studentu, koji je u kasnim satima dvojio između knjige i postelje, s tranzistorom pokraj čaše jogurta i napola pojedena sendviča; i uredskom brodolomniku srednjih godina, koji je spojio nesanicu i ponoćne radio emisije; i djevojčicama koje su snatrile o dugim bijelim haljinama i o danima manje dosadnim od listanja udžbenika… Ono najbolje što im je Gabi pjevala bilo je diskretno poput treperenja breze, snažno poput šapata koji tjera krv u glavu i neobavezno poput lahora koji se zaplete u krošnji kestena i nestane. Ni traga nasilju, kriku, optužbi ili tiraniji popularnog cmizdrenja. U one tri fatalne minute svakog pjevača Gabi bijaše samo pjesma…“
Nije bio jedini koji je u glasu i izvedbi Gabi prepoznao nešto veličanstveno. I čarobno.
Emocija i elegancija
“Šezdesete su dočekale novu zvijezdu raširenih ruku. Nitko prije nje nije mogao s većim pravom ponijeti tu sliku. Anica Zubović, Lola Novaković, Marjana Deržaj, čak i Beti Jurković, Ljiljana Petrović, ubrzo Tereza Kesovija, snažnih školovanih glasova, ili barem s pretenzijama da zvuče tako, prema belkantu, mogle su bez struje, bez swinga; lakše je bilo zamisliti ih na pozornici opere, operete, mjuzikla, nego s big bandom ili džezističkim trijom. Gabi je sve ono drugo: intimnija, delikatnija; distancirana i snena, s pritajenom vatrom. Njezino moderno fraziranje i osjećaj za ritam više su nego očiti, jednako u skladu s prodornim brassom i toplim štrajhom. K tomu, od samog početka, savršeno precizna tona, brza u studijskoj egzekuciji…“, napisao je u podužoj bilješci/eseju u svojoj “Tvornici glazbe” Siniša Škarica. I stari prijatelj i pjesnik Zvonimir Golob bio je jednako ushićen ističući “njen promukli, obli i topao glas“ te “suzdržanu (rekao bih damsku – op.Z.G.) senzualnost“, a koji je “podjednako uzbudljiv u dvorani kao i u intimnom prostom, glas koji se obraća jednome i onda kada je između mnogih, samo je instrument u službi interpretacije, samo sredstvo kojim će ostvariti cilj koji nadolazi“.
O Gabi, koja je i u ozbiljnim godinama sačuvala sve temeljne odlike svog čudesnog vokala, njegovu emocionalnost te eleganciju izvedbe i sam sam pisao u bilješci za omot njenog kompilacijskog CD-a “Adrese moje mladosti” (Orfej, 1997.). “Mada su inflatorna gibanja u domaćoj šlageristici dobrano nagrizla dojučerašnje komplimente i kritičarske atribucije, “čitati“ pjesmaricu Gabi Novak drugačije no li kao opus “prve dame“ značilo bi odreći se ono malo pristojnosti još sačuvane za suočenja s tragovima estradne bolje prošlosti (…) Desetljećima prije nego li je “žensko pismo“ postalo trendovskom vjerodajnicom za masovni uspjeh, u okruženju koje će doista štovati samo kult majke i radodajke, Gabi je odabrala čudnu poziciju “samo žene“. Damski suzdržane, no nipošto hladne, samozatajne i megapopularne, uzbudljive, ali ne i vulgarne…
Biti na vrhu duže nego li je za damu uputno spominjati, biti općim mjestom izgledne budućnosti u vremenu i prostoru koje je sporo učilo štovati vrijednosti, no brzo usvojilo “potrošačku“ tehnologiju hitrog zaborava, a opet trajati… uspjelo je samo odabranima (…) U moru šlagerskih cmizdrenja i smiješnih hvastanja čak i najnižih estradnih bića; u poplavi prosječnosti i drskog podmetanja kriv, no otvorenih zvjezdanih biografija, retrospektivna inventura zgoditaka i nenadmašene verdure Gabine pjesmarice, više jedragocjen korektiv. Ne samo kao podsjetnik na proročke riječi Zvonimira Goloba o pjesmarici koja će “trajati i onda kada povod već bude zaboravljen“ već i kao dokaz da na Gabinim “adresama“, unatoč promijenjenih uličnih naziva, još uvijek stanuje – mladost“.
Gdje je, kako se to obično pita za tako dugovječne i blistave karijere, “tajna uspjeha”. Jedan od odgovora dala je u davnašnjem intervjuu sama Gabi kazavši:
“Naprosto, volim ono što radim i svaki novi nastup za mene je poseban doživljaj. I ono osnovno: pjevati za publiku, biti dosljedan svom izgledu, rječniku, glasovnim mogućnostima, svojim godinama., a u toj borbi sam izdržala – i već unaprijed kažem: neću odustati, pjevat ću i dalje…“.
Vrhunske izvedbe
Srećom, obećanje je održala što zorno potvrđuje i šesti CD Škaričine “Diskografije” s vrhunskim izvedbama i “Šibenske neviste” s kraja devedesetih i “Doša je crni brod” te “Zagreb mi daje”.
Ako je ovogodišnji Porin s punim pokrićem došao u ruke Siniši Škarici zbog antologijskog projekta Arsenovih ranih radova, zacijelo mu je neizbježan i iduće godine za sjajan projekt “Gabi Novak – Diskobiografije”. I Gabi i on, svakako su ga zaslužili.
Naslovna fotografija: Croatia Records