VLATKO STEFANOVSKI
Taftalidze Shuffle
Croatia Records
***
Uvodni “Taftalidze Shuffle” (nazvan po skopskom kvartu), pomalo je neobičan ulaz u album Vlatka Stefanovskog kao melodiozni shuffle u “revijalnom tonu”. Koji, unatoč očekivanoj razini gitarskog umijeća umjesto jazzy-rock i etno stilizacija, u kojima se Stefanovski uvijek snalazio najbolje, ulazi u prostor mnogo bliži razvodnjenom Claptonu nego li McLaughlinu.
Da je ovog puta Vlatkova nakana bila prošetati se kroz žanrove koji su dominirali scenom sedamdesetih pokazala je i sljedeća “Funky Junkie” u kojoj je – uz Vlatkovog sina Jana za bubnjevima i basistu Ivana Kukića – “ruke dao” i stari prijatelj Tihomir Pop Asanović s Hammondom.
Korak prema “komercijalnijoj” strani Leba i soli
Old school? Naravno, do same srži s prepletom brzoprstih gitarskih sola o “sparingovanja” Popovih orgulja (onako kako je to radio Mike Bloomfield na znanom Donovanovom coveru “Season Of The Witch”) te trube Theodosila Spasova.
“Igranka” još više potvrđuje otklon od dosadašnjeg jazzy iskaza odnosno korak prema onoj “komercijalnijoj” strani Leba i soli s kraja sedamdesetih čemu – osim Vlatkove “rokerske” gitare koja kao da je došla iz “onih dana” – svakako pomažu i retro klavijature Kirila Džajkovskog.
“Garaža” (s nostalgičnim tekstom o počecima karijere u garaži) je na istom tragu Vlatkovog “starinskog” up-tempo pop-rocka u kojem gitara – koja neprestano radi – ima glavnu ulogu. Ovog puta podržana i klavijaturama (u konačnom miksu i produkciji jedva zamjetnog) Matije Dedića.
Najuvjerljiviji broj albuma
Vasil Hadžimanov, uz Matiju svakako najeksponiraniji i najznačajniji klavirist potekao s “regionalnih prostora” – pridružio se triju sa sintom u temi “Global warming – local freezing”, broju koji je daleko bliži (Vlatku nekoć tako milih) prog-rocku bendova poput Camela nego li vremenu današnjem. Ipak, riječ je o najuvjerljivijem broju albuma.
“Ogledalo” pak ulazi u Claptonovo laid-back bluesy stilizaciju. Riječ je o temi koja bi refrenom i gitarskim vezom možda mogla ponoviti uspjeh četrdeset godina starih Vlatkovih hitova kojima je bila sklona “pop publika” ne baš oduševljena jazz-rock-etno fusionom.
Baš kao i balada “Nemam pesna za tebe” sa zanimljivom bas figurom i klavijaturama Damira Imera. Skladba je to koju ne bi bilo teško zamisliti i u izvedbi Rade Šerbedžije (o čijoj karijeri, uzgred rečeno, također skrbi menadžer Amir Bahtijarević Baba) kojem bi, za reći pravo, bolje pristajala nego li Stefanovskome.
“Raskrsnica” je još jedna laganica no s blagim “ambijentalnim” štihom te udvajanjem akustične i električne gitare po obrascu kojeg su nekoć rado rabili Leb i sol a zaključna “Dijaspora” ponovo prpošni “roker”.
Za razliku od sjajnog prethodnog akustičnog albuma “Mothers Tongue” novi Vlatkov “električni” album nije ponudio mnogo osim podgrijavanja negdašnjih pop-rock špranci. Stoga sam ga skloniji čitati kao nostalgijom ogrnut album (pandemijske) pauze nego li još jedan reprezentativan projekt fantastičnog gitariste.
Naslovna fotografija: Croatia Records