“Recimo da ste prosječni hrvatski konzument pop ili rock glazbe te da ste pročitali da je ovogodišnji dobitnik nagrade Rock & Offa za životno djelo Milan Manojlović Mance. Vaša reakcija bi zacijelo bila WTF je Mance? Ništa čudno jer Mancea teško da zna publika izvan zagrebačkih city limits. Ili još točnije, tek publika vječno sklona alternativi, opskurnim pojavama undergrounda i programima Močvare…“
Tako su stajale stvari lani. No nakon čudesnog izdanja/monografije o Manceu, “Tajna starog hrasta” koju je napisao Kornel Šeper, a zajedničkim snagama kao sunakladnici objavili Dan Mrak i URK/Močvara, sva možebitna pitanja o Manceu odgovore mogu naći u toj debeloj i teškoj knjižurini. Smjestio sam je doma na posebnu “king-kong size” policu gdje su, pored ostalih i jednako pozamašne “Anthology” Beatlesa, monografije grupe Luna, vremešna Rolling Stoneova “Illustrated history of rock” te desetak voluminoznih enciklopedija rocka, jazza i bluesa. Uključujući i one s ex-Yu prostora: makedonske i vojvođanske.
Crtež mu je najbolje ležao
Kako to da je kantautor sa zagrebačke alter scene čija bi se ukupna diskografija mogla vagati i na apotekarskoj vagi dobio monografiju tešku više od tri kilograma? Pa, naprosto stoga što ju je zaslužio. Jer, najjednostavnije rečeno, iako ga niste mogli vidjeti ni čuti na velikim pozornicama, a bogme ni na programima radija, Milan Manojlović Mance je već desetljećima usidren u mitski prostor domaće alternative. Kao ikona koja je nakon nagrade Rock Offa sada dobila još jedno priznanje. Uostalom urednik i – uz Emila Tedeschija – idejni začetnik knjige Kornel Šeper je to precizno zapisao u predgovoru “Tajne starog hrasta”: “…knjiga o Manceu kao izvanserijskom umjetniku i skrovitom šetaču kroz različite scene u kojima marginalno sudjeluje, iako često kao izrazito inspirativan faktor, mora biti baš ovakva (voluminozna – op. Z.G.) – da pruži detaljan uvid u njegov cjelokupan opus, otkrivajući pri tom mnogo toga nepoznatog.”
U ovom jezgrovitom Šeperovom pojašnjenju koncepta monografije svije su ključne “dijagnoze”. Prva je “skroviti šetač kroz različite scene”, a druga je “marginalno sudjelovanje”. Naime Mance je doista bio i skroviti šetač i apsolutni marginalac koji se, kao jaka osobnost nesklona svakom “kolektivitetu”, nije mogao uklapati u glavne tokove “scene” ili “žanra” u kojima se formalno nalazio. Pa bio to Korowa bar u kojem je bio pjevač, grafički dizajn u kojem je preskakao sve zakone “komercijalne” struke, ali i strip, slikarstvo… Ili pak crtež koji mu je najviše ležao. Čak i da je bio crtački turbo-aktivan u vrijeme naglog proboja “Novog kvadrata” u (uvjetno rečeno) mainstream Mance ne bi dosegao vidljivost Mirka Ilića, Kordeja, Devlića, Zimonića…
Sjajna prilika za upoznavanje s likom i dijelom
Njegov minimalističko-ekspresionistički stil najbliži je onome što je petnaestak (ili dvadeset) godina ranije svojim eksperimentalnim stripom (poput „Eksperimenta gospodina Kleina“ ili nesuđenog plakata za Pirandellovu “Čovjek, zvir i kripost” splitskog HNK-a) radio Alem Ćurin. No da je kojim slučajem živio u Sjedinjenim Državama zacijelo bi ga prepoznao tkogod od urednika kultnog stripovnog magazina “Raw” koji je objavljivao stripove na tragu Manceove “Policijske stanice 58” ili “Potrage za Tarom”.
Najviše radove Francisa Garyja Pantera za čije je albume “Jimba” i slavni rock kritičar Greil Marcus pisao predgovore. Iskreno sumnjam da je Mance ikad saznao za njega iako je, kako sam veli, kao veliki ljubitelj underground stripova Roberta Crumba možda naletio na njega u nekom od strip magazina poput “Knockabou Comics” u kojima se uz stripove Crumba i crtača iz njegove škole mogao naći i Panter. Drugi pak izvor nadahnuća bio je u civilizaciji Maja i njihovim naglašeno linearnim crtežima te jednostavnim (sirovim) srednjevjekovnim drvorezima. U oba slučaja riječ je o izrazu koji je savršeno odgovarao Manceovom likovnom senzibilitetu kojeg – kako je to u tekstu u monografiji ustvrdio Saša Rakezić ili Aleksandar Zograf – karakterizira jednostavnost i minimalizam. Oni isti koji se nalaze utkani u Manceovu glazbu i strip.
Nakon što je Manceova diskografija koliko-toliko postala vidljiva i dostupna, monografija “Tajna starog hrasta” nudi sjajnu priliku i za bolje (u)poznavanje s Manceovim likovnjačkim opusom. Podjednako zanimljivim i vrijednim pažnje kao i glazba. Najkraće rečeno, baš to je dodatni bonus ovoj sjajno uređenoj i vizualno savršeno “zapakiranoj” monografiji čije izdanje zahvaljujući dizajnu Tomislava Vranića Vrane i Manceovim crtežima postaje također sjajan artefakt grafičkog dizajna.