Petak, 24 rujna, 2021

‘Nevermind’ 2.0 se nikad ne bi dogodio (Ili kako je politička korektnost ubila pop art)

Smijao se na 10., 17., 20. i 25. godišnjicu albuma. Na tridesetu je odlučio da mu je ona uništila život i sad će duševne boli otkupa njegove sje.anosti i uništenosti koštati oko pola milijuna dolara. Novo političko korektno doba mu to omogućuje

Dobra je oklada da nemate pojma tko je Spencer Elden niti biste ikada imali da se 1991. nije dogodio omot jednog od najvažnijih albuma povijesti rock and rolla i pop kulture prošlost stoljeća.

Ona slatka gola beba koja pluta u bazenu pokušavajući uloviti novčanicu od jednog dolara. Sva u plavom. Nevermind. Da, taj ‘nema veze’. Za uvod pustite najglasnije riffove nek bruje. I pustite bebe da metamorfiziraju u seksualne predatore. 

Bend koji je postavio totalno naglavačke glazbenu industriju

“Load up on guns, bring your friends. It’s fun to lose and to pretend…” promijenilo je mapu glazbene industrije početkom ratnih i masovno destruktivnih devedesetih. Otprilike na isti način kako je pojava trojca The Clash/SexPistols/The Ramones činila petnaestak godina prije ubrizgavajući DIY punk principe u krvotok učmale glazbene industrije. Zadnja dekada prošlog milenija bila je prilično sjebano doba uvoda u informatičku revoluciju i presijecanje pupčanje vrpce prošlog stoljeća s onim što se dotad smatralo modernizmom.
Uzbudljivost i glasnost tog vremena pečatirala je pojava glazbenog trademarka, implodirajući iz kišnog Seattlea neočekivanim mainstream uspjehom dojučeranjih mračnih ‘bleach’ alternativaca Nirvane. Trija predvođenih karizmatičnim, nihilističkim, ciničnim blondim autodestruktivcem i depresivcem Kurtom Cobainom. Benda koji je spojio melodioznost Beatlesa i Beach Boysa s destrukcijom Sex Pistolsa i alternativnim korijenima Pixiesa, Husker Dua, Sonic Youtha i REM-a. I u tri minute ‘Smells like teen spirit’ totalno postavio naglavačke glazbenu industriju postajući zasad još uvijek posljednjom uzbudljivom i glasnom glazbenom revolucijom. Pucajte trapu u čelo, nije glazba vrijedna spomena, zaboravit će ga kao svaki industrijski gonjeni hype (dubstep, d’n’b, uk garage, twostep) toliko brzo koliko ga se komercijalno isisa, a iza sebe neće ostaviti ništa vrijedno, podvučeno žutim, niti bitno sjećanja, plesanja i pjevušenja. 
Ovdje preskačemo tih par dekada negativnog ništavila. 

Naslovnica album = savršen minimalistički artwork. Warhol bi umro za konceptom

Trideseta je godišnjica objavljivanja odnosnog ‘nemaveze’ albuma koji je po mom sjećanju objavljen maksimalno prije pet, šest godina. Toliko svjež, uzbudljiv, referentan, relevantan, sjajno produciran, evergreenast, you name it, nastavite niz. Prepun općih mjesta pop kulture. Od ‘Sell the kids for food’ i ‘tender age in bloom’ preko ‘one baby to another says I’m lucky to have met you’ i mora Kurtovih oneline apstraktnih skica besmislica koje su pakirane u sjajne distorzirane melodije postale zvukom generacijskog kaosa. Nije postojala ni najmanja šansa da ih fulate. Nikako. Eksploatacija njihova sadržaja i komercijalizacija istog bila je poput vatrene stihije. 

Likove koje trebate kriviti za istu zovu se Kurt Cobain, Krist Novoselic i Dave Grohl. S producentskim dodirom Butcha Viga koji je dobio taj čisti, a prljavi glasni zvuk. Na hype train se priključuje cijela gomila generacijskih friendova od Pearl Jama, Smashing Pumpkinsa, Soundgardena, Alice In Chainsa, prije njih utabanih alternativaca Mudhoney, Melvins, TAD, Screeming Trees, Sonic Youth, Pixies i mora drugih. 

A svemu tom hypeu pečat daje jedna fantastično upečatljiva naslovnica albuma na kojoj u plavim nijansama beba pluta pod bazenskom vodom, levitirajući i lebdeći nad novčanicom zakačenom na udicu. Savršen minimalistički artwork. Warhol bi umro za konceptom. Dizajn genijalan. Ne možete je fulati pored milijuna drugih.
Lika kojeg trebate tužiti za istu je Robert Fisher, tada mladi dizajner koji radi za izdavački konglomerat Geffen i koji će patentirati Kurtovu ideju i koncept – bebe koja pluta u bazenu. Fotografirajući u Pasadena aquatic centru, fotograf Kirk Weddle je zamolio četvero ili petero obitelji da ‘posude’ svoje bebe za fotoshooting. Od pedesetak fotografija jedna je bila savršena. Dodatak njenom čišćenju i intervencijama u predfotošop vrijeme bio je ručni rad dodavanja mjehurića, dollar billa zakačenog na udicu i nediranja pimpekića, stavljanja fontova. Minimalizam bebe u kontrapunktu glasne glazbene revolucije je postigao efekt i završio u Muzeju moderne umjetnosti. Sve ostalo je povijest. 

Tužba protiv Nirvane i traženje odštete

Danas bi taj ku.čić bio apsolutno nemoguć. Jer postoji kritična masa ljudi koji bi na lomačama političke korektnosti novog srednjeg vijeka isti mogli proglasiti i sumnjičiti za dječju pornografiju, eksploataciju moguće pedofilije. Sličnih navoda i bolesnih konstrukcija kakvih je prepuna, recimo, tužba dotične ex bebe Spencera Eldena. Koju diže protiv Nirvane zahtijevajući odštetu. Jer mu je naslovnica sjebala život pa se zbog nje morao bavit prostitucijom. Ne, nije šala, upravo to piše u tužbi podignutoj u LA-u kojom njegovi krpelji odvjetnici pokušavaju isisati oko pola milijuna dolara podijeljeno na sve članove benda, njihove pravne slijednike i zastupnike, izdavačku kuću te dizajnera i fotografa.

Uglavnom, svi su krivi jer je Spencer Elden post festum ove godine odlučio biti sje.an. Nema veze to što se dotični dosad nekoliko puta na svaku prigodnu ili neprigodnu obljetnicu fotkao i rekreirao naslovnicu ne bi li podsjetio na simpa dane svoje ‘slave’ iz epruvete. Ni kriv ni dužan. Smijao se na 10., 17., 20. i 25. godišnjicu albuma.
Na tridesetu je odlučio da mu je ona uništila život i sad će duševne boli otkupa njegove sje.anosti i uništenosti koštati oko pola milijuna dolara. Novo političko korektno doba mu to omogućuje.
Vi se prvo nasmijete jer ne možete procesuirati dalje od karikiranja i da je tako nešto moguće osim u krajnje duhovitoj epizodi South Parka u kojem će se tvorci Trey Parker i Matt Stone odlično zajebavati na račun eventa. Ili vas recimo tri od tri tisuće braniteljskih udruga optuže za pokušaje difamiranja difamiranog političkog puča na Markovom trgu kad događaj karikirate citiranjem Alana Forda pa vam se silni profesionalci i borci za nezavisnost novinarstva s nacionalne TV zahvale za suradnju u dječjem i zabavnom programu. Halo, Bing. Cijena prava sitnica. Ali onda vas nešto žgacne i štrecne oko želuca kad shvatite koliko je zapravo vještičje doba idiokracije dvajsprvog stoljeća odavna ne samo filmom nego vaš paralelni matrix. I da u takvom urlačkom i histeričnom vladanju idiota i rubnih karaktera s dobrim šansama za medicinske dijagnoze, sve postaje moguće. 

Smijao se na 10., 17., 20. i 25. godišnjicu albuma. Na 30. je odlučio da mu je ona uništila život i sad će duševne boli otkupa njegove sje.anosti i uništenosti koštati oko pola milijuna dolara. Novo političko korektno doba mu to omogućuje

Nemate pojma tko je Spencer Elden kao niti milijuni anonimnih krpelja i post festum mislioca koji će se pokušati nakačiti i loviti na tuđu lovu, tuđi rad, tuđi trud, tuđi genij, tuđu kreativnost, ne bi li tako opravdali vlastitu nemoć, neinventivnost, nemaštovitost, inferiornost, ili jednostavno nemanje života vrijednog spomena. Zato nemate pojma tko je Spencer Elden. Kao što niste trebali znali tko je bio Mark David Chapman dok u prosincu 1980. nije povukao pištolj na Johna Lennona postajući poznatim na račun imena na metku. Niti ste ikada trebati znati. Anonimni forumaš i doktor znanosti komentator s društvenih mreža. Taj je. 

Spencera Eldena, pak, samo možete tužiti za nemušti pokušaj ubijanja vlastite depre i promašenosti života koji je, eto, uz pomoć postulata politički korektnog i uškopljenog 21. stoljeća, da se bez jaja može parazitirati na tuđem radu, dobio svojih warholovskih 5 minuta slave. A slijedeći puta kad vas uhvati samaritanstvo pa počnete mahati ljudima poznatima i nepoznatima na ulici i smijati se pokušavajući baciti neku kap feelgooda na ovaj depra korona party u kojem trajemo, pazite, big brother i neki Spencer Elden vas sigurno promatra, mogao bi vas optužiti da mu mašete jer ga hoćete jebati i uništiti mu život. Na žalost, nije karikiranje, samo daleko strašnija orwellovska 2021. 

“Hello hello hello, how low….” onim lijenim Kurtovim glasom: “Oh well, whatever, neeeeeeeevermind…”. 

Pročitajte još...

10 razloga zašto je Dave Grohl zlatan dečko kojeg svi vole

Od suludo zabavne i uspješne karijere preko ljubavi prema fanovima do urnebesnog smisla za humor, prekrasnih gesta humanosti i zaraznog osmijeha

Kurt Cobain: 25 (manje) poznatih činjenica o legendarnoj grunge ikoni

Nirvana je i danas jedan od najpopularnijih bendova na svijetu, a mi donosimo neke manje i/ili više poznate činjenice iz života njegovog frontmana - glazbenika velikog talenta i jedinstvenog glazbenog izričaja

Od grupe Cream i Nirvane do sestara HAIM – ovo su najpoznatije glazbene trojke!

Od Creama Erica Claptona i Jimi Hendrix Experiencea preko Nirvane, Motörheada i Rusha do još uvijek aktivne grupe Placebo te novijih sastava kao što su Wolfmother i sestre koja čine grupu HAIM - predstavljano neke od sjajnih glazbenih trojki koji su ostavili zapaženi trag u glazbenoj povijesti

Dave Grohl priprema dokumentarce o odnosu glazbenika i njihovih majki

Gošća prve epizode bit će - tko drugi nego njegova mama Virginia, a premijera je zakazana za - Majčin dan

Povezano

Pop gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Joni Mitchell (1.) – Prva petoljetka

Ako je odličan 'Ladies From A Canyon' koji se uspeo na vrhove rang lista te dao hit singlove 'Woodstock' i 'Big Yellow Taxi' bio uspjeli projekt tranzicije, slijedeći 'Blue' bio je pravo remek djelo. Objavljen 30. lipnja 1971. do danas stoji kao zacijelo najbolji album u njenom diskografskom opusu

Pop Gallaksija/Najbolji albumi 70-ih: David Bowie (6.) Heroes i Lodger

Mada se na 'Heroes' susreću tipičan bowievski art-rock te eksperimentalni 'ambijentalni' brojevi, album je nakon prvotnih mlakih kritika prigrljen kao jedan od ključnih i iznimno utjecajnih Bowievih albuma. No, slijedio je 'Lodger' - ništa slabiji projekt i zaključni dio 'berlinske trilogije'

Parangall: Elvis Castello & Attractions, Spanish model – Costellova uspješna ‘latinica’

Ako je želio pokazati da skladbe s njegovog sjajnog albuma iz 1978. i danas imaju snagu i uvjerljivost kao nekad te da s novim vokalima i novim miksom mogu proći kao komadi aktualne – i to vraški dobre – glazbe, Costello je u cijelosti uspio

Parangall: Šimun Matišić Quintet, Tribute to B.P.

'Tribut To B.P.' je album u kojem se ponizno klanja ostavštini izvornika svjestan njene vrijednosti i izvanvremenosti, no ne libeći se dati svoje viđenje. Formula je to koja bezgrješno prolazi kad god se originalima pristupa otvorena srca ali i otvorenih čakri kao kreativnih vrtloga vlastitih glazbenih nadahnuća

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime