Subota, 2 srpnja, 2022

Parangall: CHUI/ Zagreb- Berlin: Predvidljivo sjajan fusion!

Postalo je već dosadno svaki novi Chuiev projekt ocijeniti visokom (najvišom) ocjenom no – kvragu – i ovaj album zaslužuje samo takve ocjene

 



CHUI

Zagreb – Berlin

Dancing Bear

*****

Stara izreka “ne sudi knjigu po omotu“ (koja je nadahnula i Boa Diddleya za istoimenu skladbu) koji put se pokaže posve promašena. Recimo kod novog albuma Chuia „Zagreb – Berlin“ čiji je sadržaj jednako dobar i vraški zanimljiv kao i ilustracija Igora Kordeja koja krasi omot albuma. Taj “space jazz fusion“, kako ga je nazvao sam Kordej, od prvog trena nosi sve odlike rukopisa Tonija Starešinića i benda izvrsnih glazbenika: saksofoniste i udaraljkaša Vojkana Jocića, basiste Konrada Lovrenčića i bubnjara Krune Levačića. Ili preciznije, glazbu koja se sidri usred fuzije jazza, jazz rocka, space rocka, ambijentalne elektronike, prog-rocka…

Prvi dio albuma pripada brojevima – kako je i očekivano – nastalim u vrijeme pandemijskog prisilnog zaustavljanja koncertne aktivnosti dok je drugi dio s četiri broja skladan za novi soundtrack dokumentarca “Berlin simfonija velegrada“, djela avangardiste i eksperimentalnog filmaša Waltera Ruttmanna iz 1927. Prvi od njih naslovljen “Symphony Of A Metropolis Act.1“ s ambijentalnim elektroničkim uvodom bliskim Tangerine Dreamu vozi šinama krautrocka s obilatim slojevima sintesajzera, lucidnim umetcima – uvjetno rečeno –  panoramskog “morriconeovskog“ štiha i dramatičnim pasažima sa saksofonom i moćnom ritam sekcijom kakve bi valjda potpisali i ELP u vrijeme “Fanfare For The Common Man“. Odabir “motorike“ krautrocka (via Kraftwerk, NEU!…) logična jer zna li se da se i Ruttmannov film lijepim dijelom temelji na snimkama vlakova i tramvaja.

Svaki Act je poseban i drugačiji

“Act II“ počinje kao motoričan funkom podložen jazz rock a la Herbie Hancock odvučen u svemirske visine sintovima i elektronikom te sjajnim saksofonom kao rasni komad space-funk-jazza i bliski stilski srodnik fusion bandova rođenih nakon Milesova “Bitches Brew“ poput Passporta Klausa Doldingera s početka sedamdesetih. Četrnaestominutna tema je skrojena kao suita s naizmjenično složenim ambijentalnim dionicama s dominantnom elektronikom koja – kao i ritmička ubrzanja s čudesnim Levačićem – žanrovski duguje Canterburyju, krautrocku i prog-rocku da bi kraj broja donio orgazmički jazz fusion.

“Act III“ pak počinje kao nježna – gotovo sakralna – meditacija no i ona tijekom trinaest minuta meandrira između lirskih dionica sa poetičnim saksofonom uz električni klavir, meditativnih jazz improvizacija  te žestokih dionica (Levačić je u njima sjajan) u koje je injektiran jazzy-funk.

Zaključni “Act. IV“ od samog početka vozi mehaničko bubnjanje odnosno „robotski“ ritam koji je proslavio NEU!  na koje se postupno dograđuju elektronika i saksofon no negdje na pola broja slijedi zaokret vođen mantrom bas riffa prema onoj gugutavoj ritmici Tangerine Dreama s “Rybicona“ koju je oduvijek – koristeći je naravno kao polaznu točku za vlastite autorske dogradnje – volio Starešinić.  A onda novi “break“ jer tema – uz novi mantrički ton koji se postupno modulira – nastavlja kao rockerski “fusion“ oplahnut jazzom.

Spajanje melodioznih dionica

Uvodni broj albuma “First Of All“ je također odličan nabrijan komad osebujnog fusiona jazz-rocka koji – uz iznimnu i razigranu ritam sekciju – ima Starešinićeve nadgradnje električnim klavirom i sintovima te Koceićev saksofon koji kroz broj vozi glavnu temu, ali i upečatljiva jazz sola. “Ex Machina“ je otvorena razigranim udaraljkama i bubnjem  te – kao i prethodni broj – melodioznim dionicama saksofona i sintova prije ulaska u mirne vode i nova ubrzanja. Ideja spajanja melodioznih dionica ili lajtmotiva te improvizacija uz promjene ritma i atmosfere nije naravno Chuiev izum već baština prog-rocka sedamdesetih no kod Tonija i družine je oplođena na najbolji mogući način. Dajući svakom broju presudan začin inovativnosti i svježine. Očito je to i u skladbama “Grounded Sun“ i “Nine Wievs“ kao osebujnom glazbenom hommageu Kožartićevom Prizemljenom suncu i Devet pogleda Davora Preisa.

Postalo je već dosadno svaki novi Chuiev projekt ocijeniti visokom (najvišom) ocjenom no – kvragu – i ovaj album zaslužuje samo takve ocjene.

Pročitajte još...

PARANGALL / ALEJUANDRO BUENDIJA, Škrinja – Najbolji domaći album u korona sezoni

Da nije bilo lockdowna i zamiranja koncertne djelatnosti te da je ovoga ljeta i rane jeseni TBF radio ustaljenim ritmom, sigurno je da svjetlo dana ne bi (još) ugledao album Saše Antića iliti Alejandra Buendije. ... za okorjele fanove benda koji žele korak naprijed no bez paljenja mostova za sobom te za fanove (sjajnih) Sašinih rima album stiže kao blagovijest

Parangall / Brain Holidays: Reggae im je mila majka – Jamaican Connection

Najbolji i najzreliji projekt Brain Holidaysa (koji ujedno pokazuje da je izvorna vizija lidera benda Marka Gaćine bila vraški točna) mirne duše može pod ruku s bilo kojim aktualnim albumom globalne reggaeom nadahnute produkcije

Parangall / Billy Gubbons, Hardware – Moćni trikovi ‘starog psa’

Album koji je posveta preminulom prijatelju i ko-producentu Joeu Hardyju ima dijelom veze i sa prethodnim solo projektom 'Big Bad Blues' na kojem se našlo dosta covera no još više s klasičnim 'rokanjem' ZZ Topa

Parangall / Iron Maiden: Senjutsu – U slavu metala (ali) i prog-rocka

Iron Maiden zbog kvalitete autorskog rukopisa i izvedbe sigurno neće iznevjeriti ni okorjele fanove koji ih znaju iz svih faza ali ni ljubitelje prog-metala i prog rocka koji još uvijek žale za negdašnjim danima sintesajzerskog ponosa i slave koji su se na žanr navukli prije pojave Maidena, Motorheada i metalnog 'novog vala'

Povezano

Parangall: Turisti / Apneja: Elitni glazbeni backpackeri

'Apneja' je album realiziran s rasnim bandom bez oštrih rezova u projektu koji je istodobno bezobrazno pitak i autorski te izvođački potentan

Distorzija by Zlatko Gall: Vrijeme je da se krene…

Hrvati žive u svom paralelnom svemiru posvađenom sa stvarnošću. Svjesno pristajući na pravila igre koja im zadaju opsjenari s Markova trga, Kaptola ili Pantovčaka, mediji i ovo vrijeme populističke šlampavosti koje umrtvljuje ili čak eutanazira svako logično 'kako?', 'pa dokle?' i 'zašto?'

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Little Feat

Bend su 1969. osnovali George Lowell – dotadašnji gitarist Zappinih Mothers Of Invention – te klavijaturist George Payne uz još dvojicu bivših Zappinih suradnika: basista Roya Estradu te basista Richarda Haywarda

Parangall: Pavle Miljenović Quintet / Boško Jović & Mario Rašić – sav taj jazz

Dokaza da je hrvatska glazbena scena posljednjih godina postala 'džezorodna' svakim je danom sve više, što dokazuju i dva nova albuma: "Arrival" - treći album gitarista Pavla Miljenovića realiziran s Quintetom, i album "Napiši jednu ljubavnu" -Marija Rašić i Boška Jovića

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime