DALEKA OBALA
Kao sad
Dancing Bear
****
Ista meta, isto rastojanje i isti pogodak. Jakša Kriletić Jordes je iz prve uskočio i napunio cipele Marijana Bana dijeleći njegovu vokalnu stilistiku, a Daleka obala, baš kao nekada, kroči utabanim stazama svog osebujnog (dalmatinskog) pop-rocka. Suverena u žanru kojeg je formatirala te i dalje istog šarma i, ako je suditi po koncertima, istog dosega do stare i nove publike. Uvodni “Jedan cvijet” je pokazao o kojoj je stilistici i žanrovskom prostoru riječ jer Jadran (zvani Lav), i dalje jako voli gitarske stilizacije Knopflera i J.J.Calea koje se baš dobro uklapaju u željenu atmosferu mediteranskog/dalmatinskog laid backa.
Na prvu kao da je izveo Ban
Sve je to još očitije u nježnoj romantičnoj naslovnoj laganici “Kao sad”. Ona počinje kao akustičarska balada, a raspliće se kao rasna pop tema s aromom šezdesetih kojoj dodatni adut daje Jakšin saksofon. Valjda bi se pola slušatelja onako na prvu zaklelo da ju je napisao i izveo Ban, a ne skladao Hrepa i otpjevao Jakša. “Lipi dani” s Hrepinim potpisom potvrđuju njegovu trajnu sklonost za onaj tip americane koju je proslavio Tom Petty. Skladba je to okađena s mrvu countryja s himničkim refrenom (u kojem pozadinsku podršku daju i Rola i Darko Bakić) i Jadranovom gitarom koja broj bliži i Neilu Youngu. Ukićeva “Wonderland” je, očekivano, “žešća” tema uronjena u prostor southern-rocka koja, opet, profitira Jakšinim saksofonom i zgodnim riffom kojeg voze gitara i bas gotovo cijelim brojem.
Jakša Kriletić Jordes se oglasio i kao autor u “Ni ti ni ja”: odličnoj folky laganici čiju je melankoliju naglasila viola gosta Luke Iverca uz pozadinski vokal Nene Belana. Nije pretjerano kazati odvlačeći temu atmosferom ravno prema Nicku Drakeu. K tome uz dobrodošle začine saksofona i sjajno pogođene Jadranove gitare. Jadran Vušković je potpisao “Nevina kurva” s istim gostima u skladbi koja bi mogla proći kao nova šansona (ne samo zbog melodije koja u uvodu malo podsjeća na Hegovu “Nedjelju”) ozračena balkanoidnim world musicom. Isti autor je potpisao something completely different, temu “U reggaeu je spas”.
Daleka obala je u novom izdanju apsolutno zavrijedila podršku stare publike
Naslov naravno govori o žanrovskom prostoru u koji je Daleka obala (možda neočekivano) ušla no refren će vas podsjetiti da je riječ baš o njima. Hrepina “Fališ mi” klimoglav je prema nekima od starih klasika Obale kao i Ukićeva “Rođendan, Božić i Nova godina” s refrenom idealnim za izletničko pjevanje. “Putnici kroz vrijeme” kreće pak kao (usnom harmonikom začinjena) bluesy laganica oplemenjena pozadinskim vokalima i još jedan je veoma dobar Hrepin prinos albumu. Da je autorska uloga ovog puta manje-više ravnopravno podijeljena svjedoče i dva zaključna broja koja je napisao Zoran Ukić. Dokazujući da bubnjari, kako glasi zlobna doskočica, nisu tek “ljudi koji se vole družiti s muzičarima”.
“Zvuk” se u uvodu temelji na modificiranom riffu “Touch Me” Doorsa (koju su prije kusur godina posvojili i Jet i na njemu podigli svoj najveći hit) da bi se potom skladba pretvorila u furiozni funk broj dostojan braće Dvornik. Zaključna “Od tebe ča” s twangy gitarskim uvodom i gitarskim praskom (gost je i Leo Anđelković a ruke je dao i Obalin diskograf Silvije Varga) ima pak orgazmičku završnicu. Je li to ljubavna tema ili možda tekstom i simbolični oproštaj Daleke obale od stare prtljage s Marijanom Banom? Možda, no Daleka obala je u novom izdanju apsolutno zavrijedila podršku stare publike i fanova koji su im – bez generacijskog roka trajanja – uvijek bili skloni.