FILIP PAVIĆ
Labyrinth Songs
Croatia records
*****
Nakon što je na samom pragu globalne frke zbog corone 2019. bljesnuo prvijencem “Terra Incognita” te – čim je to postalo moguće – odradio velik broj koncerata, Filip Pavić je svoj golem svirački, skladateljski i aranžerski talent još jednom potvrdio novim albumom “Labyrinth Songs”.
“Hide And Seek” uz tenor saksofonistu Maria Bočića te nezaobilaznog Matiju Dedića, kontrabasistu Zvonimira Šestaka i bubnjara Borka Rupenu prisutnih na gotovo svim skladbama albuma – uvodi u album i prepoznatljiv autorski i gitaristički Filipov rukopis. Otvorena i zatvorena kao meditativna tema s “methenyjevskom toplinom” kojoj se Pat vratio lanjskim albumom, raspliće se kao ritmički slojevit i dinamičan broj. Kao tema u kojoj će osim Filipa svoj instrumentalistički pečat čvrsto utisnuti i klavir Matije Dedića i Bočićev saksofon iznad gipke, čak i “užurbane”, podloge ritam sekcije ozračene “latinicom”. “Hope Springs Eternal” još izraženije u organsku cjelinu spaja topli gitarski ton, Dedićeve klavirske akcente te melodiozni solo i vožnju ritam sekcije s Paviću milom dramaturgijom broja u kojoj se uvjetno rečeno “brže” dionice smjenjuju sa snolikom atmosferom oslikanom gitarom. “A Window Of Opportunity” nježno otvorena klavirom, činelama i gitarom, sjajan je pak komad naglašene (gotovo melankolične) ambijentalnosti kao novi dokaz bezgrješnog sparivanja Matije i Filipa. Tema bi mirne duše mogla proći i kao kakav reprezentativan broj iz “bolje prošlosti” prog-rock/jazz-rock fuzija sedamdesetih ili ranih dana ECM-a. Na sličnom je tragu i sfumatozna lirska “Fifth Of May” kao nova potvrda savršenog suživota gitare i klavira te pravo oživotvorenje vremešne maksime “manje je više”.
Svojevrsni hommage Dukeovom “Caravanu”
Kao svojevrsni antipod stiže jedanaestominutna “Bedouin” – po mnogočemu pa i uključenosti svih glazbenika u broj – možda i glavna tema albuma. Bočićev saksofon (u uvodu s primislima i na Waynea Shortera) te odličan rad ritam sekcije uz Dedićev klavir i Filipovu gitaru – gotovo “rokerski” raspojasanu u solu po sredini broja – možda je (ne samo zbog naslova) i svojevrsni hommage Dukeovom “Caravanu”.
Dakako, domišljen i realiziran na svjež i vraški zanimljiv način. Skladba je ujedno i pravi dokaz Pavićeve sposobnosti snalaženja u – uvjetno rečeno – različitim žanrovskim prostorima koji traže drugačije pristupe gitari, tonu “koloritu”… “Pathways” ponovo mijenja raspoloženje skrenuvši uvodom u meditativnost koja tako dobro pristaje Filipovoj “methenyjevskoj” toplini, Matijinom rafinmanu te – ovog puta – gugutavom Šestakovom kontrabasu. Riječ je naprosto o rasnoj ambijentalnoj jazz temi idealnoj za “konzumaciju” u sitnim jutarnjim satima.
Jazz album godine?
Zaključna “Lost And Found” je – something completely different. Ponovo u “full sastavu” okađena je i (da li?) mrvom funka uz zavodljivu bas figuru koja broj – a zašto ne? – smješta u stilizacije jazz-rocka kojima je širom otvorio vrata Miles Davis albumima “In A Silent Way” i “Bitches Brew”. I opet uz odličan Matijin i Filipov solo. Pavićev ovog puta čak možda na tragu svojevrsne fuzije vlastitog stila i Johna McLaughlina iz dana provedenim s Tonyjem Williamsom za snimanja albuma “Emergency!” ili Milesom. “Lost And Found” bi se stoga čak moglo nazvati jazz-rockom ili fusionom za 21. stoljeće. U vrijeme sveopćih retro trendova, zašto ne?
Ako je prvijencem navijestio svoj golem svirački i autorski talent, Filip Pavić ga je neupitno friškim drugim albumom potvrdio. A kako na pragu jeseni ove polunormalne 2022. godine stoje stvari – eto nam i jazz albuma godine!