EDO MAAJKA
Moćno
Dallas
*****
Ne kaže se uzalud – jedna je majka. Ili, prevedeno na domaću scenu, jedan je Edo Maajka. Četiri godine – uključujući i one pandemijskog posta – nakon sjajnog “Put u plus”, Edo se vratio novim albumom s punim pravom nazvanim “Moćno”. Očekivano turbulentno razdoblje koje je za nama (je li?), kao i prisilna izolacija, još su više nabrusili ionako uvijek moćnu Edinu oštricu kojom secira svijet oko sebe ali i vlastitu nutrinu. Kao u naslovnoj temi “Moćno”.
Sami smo krivi, biramo najniže nagone
“Jasno je zašto je teško, prividi vladaju, pametni stradaju / Svi koji osjete nešto, iskrene emocije ismijavaju / Znanje je sranje, površnost super, bujrum i dobro je došla / Bez truda i učenja, maksimum kurčenja, trijumf bez gola i koša
Savjest je loša, moral i etika prljaju CV za posô i život / Sami smo krivi, upaljen TV, s TV-a ‘Sami ste krivi’ mi kaže idiot / Sami smo krivi, biramo najniže nagone / Lažni patriot, lažna je stvarnost / Pa nebitne lažne vrijednosti prođu za stvarno / I tako odavno (I tako odavno) / Čuje se savjest ko delay / Al’ nema u mixu, ne čuje uho od PR buke, buka jubilej / Buka u modi, buka su mreže, ne čuješ ni samog sebe / Bučni su šoldi, bučan je ego, ‘Šta će ti ‘vak’e pjesme Edo?’ (…)
Dobar, pošten se počne stidit’ / Počne se krivit’, zašto je naivno dobar? (Zašto?) / Drukčiji od okoline, što mrzi vrline / Kad vide leptira kažu ‘Eno ga žohar’ / Ne vide krila, ne vide boje / Osnovne boje su euro i dolar / Osnovne boje su pripadnost, boje drukčije ni ne postoje / Idi u ormar, idi u regal, idi u rupu zatvori i plači / Idi po vizu, idi na zapad, gdje god da odeš slično ćeš naći
Gdje je rješenje? (Gdje je rješenje?) / Čime nas treba procijepiti? (Kako?) / Kako prekinut’ vijekove pogrešne škole i navika, privide slijedit’ / Rješenje je u meni, rješenje je u tebi, ta mala iskrica svjetla / Fokus na iskru, fokus na malo, porast’ će ne brini, pažnje joj treba / Treba joj neba, treba joj zraka, malo joj puhni da se rasplamsa / Minus je put u plus, ja sam Maajka / Iz minusa upravo krećem za nazad – kući.”
Sve frustracije i sve dijagnoze svijeta i vremena u kojem živimo
Chiaro zar ne? Uz sjajne beatove Kooladea, kao da su se u jednoj pjesmi albuma našle sve frustracije, ali i sve dijagnoze svijeta i vremena u kojem živimo iskazane, kao i uvijek do sada, sjajnim rimama i istinama pljunutim ravno u oči. No, uz vjeru da izlaza ima okrene li se sebi i brodi svojim putem.
Ta iskra u mraku u uvodnoj “Dobar vajb” pretvorena je u buktinju dobrih vibracija kojima se treba prepustiti kao lijeku i odgovoru na mračinu svijeta oko sebe (pa i pandemijskih godina straha i tjeskobe). Riječ je o broju koji je Edin (ako ćete i ispovjedni) „povratak kući“ u prostor klupskog hip-hop beata prvijenca “Slušaj mater”. Opet iznova u suradnji s Kooladeom uz njegove prepoznatljive sintove i elektroniku na istoj trasi kojom je Maajka brodio prije početka suradnje sa živim bendom. Taj, uvjetno rečeno, electro-minimalizam savršeno odgovara duhu albuma koji je istovremeno i intimistički i poslovično jezičiva opservacija svijeta u kojem živimo nastao na dah u desetak dana.
Glazbeniku Edina kalibra nisu prijeko potrebni gosti i kolaboracije koje bi bile, kako to najčešće biva, puke štake i komercijalni mamac no učinak gostujućih imena na albumu – kao svojevrsni “who is who” na regionalnoj sceni – savršen je.
Već znana “I like to dance” je, primjerice, realizirana uz gostovanje Vojka V koji je logičan i pogođen izbor za plesnu “ljetnu” iliti “dalmatinsku” temu. Baš kao i sjajan refren kojeg pjeva Buda iz Elvisa Jacksona; jednako uvjerljiv i u industrialom te afro soundom začinjenoj “Finaly”. “Sunce” se lijenom atmosferom nekako logično naslanja na prethodni broj s Markom Louisom koji je pjevanjem dao dodatni pečat osebujnoj ljubavnoj temi, a “Svaki čovjek” s Cobyjevim beatovima jednako uspjela suradnja s Dinom Šaranom. Zbog njegova vokala još naglašenije poprskana orijentalnim miomirisom.
Novi dokaz kako se elegantno snalazi s različitim stilskim predlošcima
“Hajmo se nać” s gugutavim basom i ozračjem bliskim TBF-ovom “Alles Gut” donosi suradnju s Alejandrom Buendijom iliti Sašom Antićem uz jednako vrijedne prinose Marcellina i Filipa Tkalčića (kakva ekipa!) dok je “Letimo iznad” uz Tibora i Burkyja novi klasični Edo koji šamara. Ovaj put falše repere kojima je više do “auta i fensi džempera” nego li do “opasnih beatova i opasnih repova”.
“Zlatni koker je novi sjajni iskorak prema world-musicu s ubojitim repom, a ljubavno ispovjedna “Uvijek si u pravu” – uz novu kolaboraciju sa Sašom Antićem – s okusima jazzy-karipske zvukovnice. Novi dokaz kako se elegantno Edo snalazi s različitim stilskim predlošcima ostajući uvijek čvrsto s obje noge u prostoru hip hopa. “Moj put” (a može se shvatiti kao autobiografska “My Way”) u suradnji sa Đorđem Miljenovićem – koji je doslovno svojom dionicom skladbu odveo u nove neočekivane sfere – i uvijek sugestivnim Radom Šerbedžijom (čiji narativ – uvjeren sam namjerno a ne slučajno – podsjeća na vječnu “Ne daj se Ines” posebice zbog onog zaključnog “ne daj se sine moj, ne daj se Balkane moj”) fantastičan je finale.
I, evo jedne usputne osobne opaske, Edo Maajka i jataci sjajnim albumom su baš moćno izravnali svjetonazorne tračnice hip hopa i repera “stare škole”, s kojih je na mračnu stranu sile žalosno otklizao tramvaj s brojem 11.