FIRE IN CAIRO
High Degrees
LAA
*****
Kad ti album prvijenac izađe u godini pandemije pa lockdowni koji su uslijedili za tim uskrate mogućnost učestalog koncertnog promoviranja ploče, drugi album mora mnogo toga nadoknaditi. No, novi uvjeti su za glavnog autora Matu Ponjevića očito bili poticajni pa je najprije kroz vlastite EP-jeve objavljene pod imenom Matilda u formi do-it-yourself lo-fija iscijedio svoje frustracije zbog potresa prisilne izolacije – a onda, valjda sukladno poruci skladbe “U gradu” i onome “u gradu u kojem trese se sve mi ćemo probati ispuniti sve“; domislio što i kako dalje s matičnim bendom.
Možda albumom “High Degrees” nije baš ostvario/ispunio sve što je zamislio, ali je svakako uradio mnogo toga. Jer Fire In Cairo zvuče izvrsno kao rasni (ovodobni) rock band posve svjestan i bolje prošlosti žanra, kojem već desetljećima prizivaju kraj, i njegove budućnosti.
Iskorak prema praskavom detroitskom garažnom rocku
Uvodna “High Degrees” kao instrumentalni intro zasiguro je neobičan početak albuma svojom pospanom lirskom jazzy strukturom no starije će uši prepoznati poetiku i strategiju za kojom su početkom sedamdesetih posezali mnogi od prvoborca Canterbury scene, ali i krautrockeri poput Fausta. “Last Private Summer” poručuje da uvod nije bio slučajan već – programski. Akustična gitara i zviždukanje u uvodu naglasili su ljetnu opuštenu atmosferu naslonjenu na vibe jednih Lovin Spoonful, no uz odličan umetak puhača i višeglasja koji vuku i na vodviljske pastorale Kinksa s remek djela “Kinks Are The Village Green Preservation Society”. Što je – ako govorimo o nadahnuću – izvrstan izbor. Ujedno i logičan “uvod” u slijedeću “Nataliju” koju također otvara akustična gitara prije nego li se uključi band, a tema krene sa svojim organskim rastom uz vokalnu pripomoć Mary May te upečatljive gitarske i dramatične ritmičke naglaske. I ova je skladba okađena psihodelijom Zapadne obale, odnosno stilistikom ukuhanom koncem šezdesetih u mitskoj četvrti High Ashbury.
“While Driving Around” radi iskorak prema praskavom detroitskom garažnom rocku (i MC5) s gitarama oštrim poput katane znalački podebljanim puhačima dok je vodeća fraza nalik modificiranom riffu Doorsa iz “Hello I Love You”. Najkraće rečeno, bezgrješan spoj uz punkoidni Matin vokal možda i na tragu Roba Tynera (a u završnici i Arthura Browna iz psihodeličnog hita “Fire”) te idealnu gošću Dunju Ercegović. Rasni komad izvanvremenog adrenalinskog rocka!
Nešto posve drugačije
“Fire With Oxygen” građena je na vraški zanimljivom ritmičkom predlošku fuzije Kariba i funka uz puhače i melodijsku konstrukciju teme koja je najbliža psihodeliji Beach Boysa s odličnim vokalizama, upečatljivim puhačim diverzijama, gotovo reperskim dionicama, kratkim no efektnim gitarskim umetcima… “Giving A Clue” nudi nešto posve drugačije no opet maštovitu “fuziju” britpopa (i šezdesetih i devedesetih) podebljanog puhačima uz opet odlične pozadinske vokale koji vuku na Merseybeat i šezdesete, ali i psihodeliju bandova poput Seedsa.
Kraj je donio šestominutnu “Running Over Me” kao krunu ionako odličnog albuma. Otvaraju je tomovi i psihodelični “groove” kakvog bi valjda nekoć potpisali i Iron Butterfly no lijena melodija, gitarska sola – od poetičnih do eksplozivnih dionica podloženih ekstatičnim bubnjanjem, višeglasja, nagli smiraji i ubrzanja u tradiciji prog-rock/psihodelije Canterburyja… zazivaju bezbroj asocijacija. No, ta transžanrovska smjesa ni u jednom trenutku nije kaotična niti rezultat pabirčenja po šarolikim žanrovskim i stilskim predlošcima i uzorima, već smislena i doslovno srasla u logičnu cjelinu.
Fire In Cairo za svoj rock koriste nadahnuće sa golemog švedskog stola iz ukupne povijesti rocka od šezdesetih naovamo. Mana? Nipošto već naprosto pametna odluka autora i benda koji je svjestan točnosti stare pouke o svakom novom valu koji je sazdan i od stare vode, ali i moći vlastitih vizija. Pa čovjeku naprosto dođe da poput Jona Landaua na Springsteenovom koncertu klikne: “Vidio sam budućnost (hrvatskog) rock and rolla!”