IRON MAIDEN
Senjutsu
Parlophone – Dancing Bear
****
U vrijeme kad su se mlađahni Iron Maiden pojavili kao predvodnici New Wave Of British Heavy Metala (kako je novi val britanskih metalaca u ‘Soundsu’ nazvao kritičar Geoff Barton) te bili dio plimnog vala, u kojem su osim nezaobilaznih Motoreheada bili i Def Leppard i Saxon, album ‘Senjutsu’ bi zacijelo bio ocijenjen kao anakronizam.
Kao podilaženje ‘starom’ metalu koji je metastazirao u prog-rock prangijanje odbacujući Lemmyjevu pouku o gitarskom solu koji ne smije trajati dulje od vremena ispijanja limenke piva.
17. po redu album
No, vremena su se odavno promijenila. Baš kao i Iron Maiden. Epski brojevi goleme minutaže, sintesajzeri kao u najboljim danima sympho rocka, melodiozni pasaži i slojeviti aranžmani pa i poneki riff pozajmljen iz repertoara američkog južnjačkog rocka, odavno su već uobičajeni za Dickinsonov band. Ili očekivani barem onoliko koliko i gitarski udari Davea Murraya, Adriana Smitha i Janicka Gersa.
Na friškom – 17. po redu albumu – gdje su u gotovo svakoj skladbi uz gitare naglašeni sintesajzeri, više nego li ikada. Možda je ogledni broj dvostrukog albuma stoga gotovo desetominutna ‘Lost In A Lost World’. Počinje kao pastoralna folkom ozračena tema s akustičnom gitarom podložena sintom te bliža Uriah Heap iz vremena ‘Salisburya’ (i pozadinskim vokalima koji su udarili pečat ‘Lady In Black’) nego li ranim i nabrijanim Maidenima. No, u tipičnom maidenovskom dramaturškom obratu kao gromovi iz vedra neba sijevnule su gitare i furiozni ritam s odličnim Dickensonom kao iz priručnika o metalu. Uz finu liniju gitarskog sola u paralelnoj vožnji s vokalom. A onda opet nova promjena ritma u himničkom uzletu teme građene oko novog (folkom koji vuče i na balkanske stilizacije) okađenog riffa i melodioznog sola te kasnijih gitarskih brzaca.
Dakako, skladba završava kako je i počela u gotovo ambijentalnom ozračju. ‘Lost In A World’ tako djeluje kao entitet za sebe; kao ušće svih faza u genezi benda te – rekoh – kao sukus svega što možete čuti na albumu.
Rasni dramatični metalni broj
Ništa manje zanimljivi nisu ni ‘Days Of Future Past’ kao (najkraći) broj u kojem su srećom gitare i sintovi u skladnom suživotu te početni i zaključni broj albuma. Uvodna naslovna skladba je rasni dramatični metalni broj s gitarskim uvodom koji, kao i mnogi iz pionirske faze banda, imaju i okus Black Sabbatha a jedanaestominutna ‘Hell On Earth’ njeno svojevrsno naličje. Odnosno, u uvodu i završnici atmosferska tema koja bi pristajala i Genesisima iz vremena ‘Selling England…’ ili – zbog nježne gitare – Camelu.
Ipak i ona uz stari dramaturški trik: neočekivano ubrzanje, galopiranje ritam sekcije i maestralne gitarske dionice s aromom prog-rocka.
Najkraće rečeno, Iron Maiden zbog kvalitete autorskog rukopisa i izvedbe sigurno neće iznevjeriti ni okorjele fanove koji ih znaju iz svih faza ali ni ljubitelje prog-metala i prog rocka koji još uvijek žale za negdašnjim danima sintesajzerskog ponosa i slave koji su se na žanr navukli prije pojave Maidena, Motorheada i metalnog ‘novog vala’. Jer, i dalje se u svim žanrovskim nišama nosi retro.