JAPANSKI PREMIJERI & VAVA
‘New Green Cabaret’
Dallas
*****
Kud će suza neg’ na oko – veli stara pučka mudrost pa, eto, ne čudi ni logična kolaboracija riječke družbe Japanski Premijeri (Enver Krivac, Marin Juričić i Moris Mateljan) s Vladom Simcichem Vavom.
Logična stoga što su dosadašnji Vavini ‘soundscapeovi’ odnosno ambijentalni albumi ozračeni americanom i (još i više) bluesom u istom glazbenom ‘semantičkom polju’ kao ambijentalna elektronika Japanskih Premijera.
Zanimljiva dramaturgija s ubrzanjima
‘Phtalo Blues’, odabran kao nastupni singl s albuma ‘New Green Cabaret’, ilustrativan je primjer suradnje jer je broj obdaren eteričnim vokalom gošće Petre Gržetić Fućak, koprenastom lelujavom elektronikom i sjajnim gitarskim naglascima s akustičnom gitarom u podlozi u prvom dijelu gotovo devetominutnog broja. Vava posve preuzima glavnu ulogu u nastavku kad instrumental najprije ode u sfere psihodelijom ogrnutog bluesa a potom se nastavi kao osebujna inačica jam-sessiona s vokalnom arabeskom sačuvanom za kraj. ‘Eon Blues’ je tipičan Vavin gitarski iskorak prema ‘pustinjskoj americani’ odlično sparen s vokalom i elektronikom koja u širokim zamasima oslikava željeni sfumatozno melankoličan ugođaj.
Drugi singl ‘Trembling Knees’ drugačijeg je glazbenog kroja kao efektna stilizacija elektro-popom ozračene skladbe na tragu osamdesetih s upečatljivom dionicom basa, ‘piskutavog’ retro sinta i gitare. I ova tema ima zanimljivu dramaturgiju s ubrzanjima melodioznih dionica i kratkih smirujućih pasaža dokazujući da Japanski Premijeri bez problema mogu s polja radikalnijih eksperimenata preskočiti u radiofoničan pop kao u skladbi ‘No Rushes (fast mix)’. Ili preciznije iz žanrovske niše poput ambijentalno eksperimentalnog zvučnog kolaža u uvodu ‘Nanonautika’ za tren prijeći na lijeni basom voženi groove uz kojeg savršeno liježu i sintovi i Vavina gitara. Ako je zamišljena kao svojevrsno pismo o namjerama albuma ‘Nanonautika’ koja otvara ‘New Green Cabaret’ je obavila zadaću jer zorno svjedoči o dva lica projekta: ono ambijentalno-kolažno i ono obdareno pitkom melodijom koju ne bi bilo teško zamisliti kao središnji instrumentalni dio puzzlea kakve ‘komercijalnije’ radiofonične skladbe.
Eksperimentalni zvučni kolaž
‘Kangaroo Poetry’ je slično postavljena no slojevitošću zvučne slike, atmosferom i vokalom gura se uz bok radova Davida Sylviana. Zanimljiva je Vavina gitara koja očijuka s afro sazvučjima i world music fuzijama nadahnutim tamošnjim palm-wine gitaristima što broju – uz retro sint po uzoru na prog-rock sedamdesetih – daje poseban karakter.
‘Pinewood Girl’ s Vavinom sjajnom akustičnom gitarom vodi prema ambijentalnom brit-folku šezdesetih kakvog su promovirali Davy Graham i Bert Jansch odnosno bendovi poput Incredible String Bandas, Magna Carte, Pentanglea… dok je ‘Streaming’ triphopasta fluidna tema slojevite zvučne slike s odličnom završnicom koja vabi na ples.
Zaključna sedmominutna ‘Heatwave Music’ svojevrsna je zrcalna slika uvodne ‘Nanonautice’ jer su u njoj i eksperimentalni zvučni kolaž u uvodu, Vavina patentirana ‘pustinjska blues’ gitara kakvu je u albumima filmske glazbe koristio Ry Cooder i zaključni zvučni ‘raspašoj’ koji vuče na psihodelične eksperimente Pink Floyda iz ranih sedamdesetih ili ambijentalnu elektroniku krautrockera.
‘New Green Cabaret’ je naprosto odličan album u kojem se zvučni eksperiment raskošnih tekstura odlično sljubljuje uz melodiju čineći ga pitkim no slojevitim užitkom za slušanje.