Utorak, 13 rujna, 2022

Parangall: Japanski premijeri & Vava – Pitki i čarobni ambijentalni kolaž

'New Green Cabaret' je naprosto odličan album u kojem se zvučni eksperiment raskošnih tekstura odlično sljubljuje uz melodiju čineći ga pitkim no slojevitim užitkom za slušanje



JAPANSKI PREMIJERI & VAVA

‘New Green Cabaret’

Dallas

*****

Kud će suza neg’ na oko – veli stara pučka mudrost pa, eto, ne čudi ni logična kolaboracija riječke družbe Japanski Premijeri (Enver Krivac, Marin Juričić i Moris Mateljan) s Vladom Simcichem Vavom.

Logična stoga što su dosadašnji Vavini ‘soundscapeovi’ odnosno ambijentalni albumi ozračeni americanom i (još i više) bluesom u istom glazbenom ‘semantičkom polju’ kao ambijentalna elektronika Japanskih Premijera.

Zanimljiva dramaturgija s ubrzanjima

‘Phtalo Blues’, odabran kao nastupni singl s albuma ‘New Green Cabaret’, ilustrativan je primjer suradnje jer je broj obdaren eteričnim vokalom gošće Petre Gržetić Fućak, koprenastom lelujavom elektronikom i sjajnim gitarskim naglascima s akustičnom gitarom u podlozi u prvom dijelu gotovo devetominutnog broja. Vava posve preuzima glavnu ulogu u nastavku kad instrumental najprije ode u sfere psihodelijom ogrnutog bluesa a potom se nastavi kao osebujna inačica jam-sessiona s vokalnom arabeskom sačuvanom za kraj. ‘Eon Blues’ je tipičan Vavin gitarski iskorak prema ‘pustinjskoj americani’ odlično sparen s vokalom i elektronikom koja u širokim zamasima oslikava željeni sfumatozno melankoličan ugođaj. 

Drugi singl ‘Trembling Knees’ drugačijeg je glazbenog kroja kao efektna stilizacija elektro-popom ozračene skladbe na tragu osamdesetih s upečatljivom dionicom basa, ‘piskutavog’ retro sinta i gitare. I ova tema ima zanimljivu dramaturgiju s ubrzanjima melodioznih dionica i kratkih smirujućih pasaža dokazujući da Japanski Premijeri bez problema mogu s polja radikalnijih eksperimenata preskočiti u radiofoničan pop kao u skladbi ‘No Rushes (fast mix)’. Ili preciznije iz žanrovske niše poput ambijentalno eksperimentalnog zvučnog kolaža u uvodu ‘Nanonautika’ za tren prijeći na lijeni basom voženi groove uz kojeg savršeno liježu i sintovi i Vavina gitara. Ako je zamišljena kao svojevrsno pismo o namjerama albuma ‘Nanonautika’ koja otvara ‘New Green Cabaret’ je obavila zadaću jer zorno svjedoči o dva lica projekta: ono ambijentalno-kolažno i ono obdareno pitkom melodijom koju ne bi bilo teško zamisliti kao središnji instrumentalni dio puzzlea kakve ‘komercijalnije’ radiofonične skladbe.

Eksperimentalni zvučni kolaž

‘Kangaroo Poetry’ je slično postavljena no slojevitošću zvučne slike, atmosferom i vokalom gura se uz bok radova Davida Sylviana. Zanimljiva je Vavina gitara koja očijuka s afro sazvučjima i world music fuzijama nadahnutim tamošnjim palm-wine gitaristima što broju – uz retro sint po uzoru na prog-rock sedamdesetih – daje poseban karakter.
‘Pinewood Girl’ s Vavinom sjajnom akustičnom gitarom vodi prema ambijentalnom brit-folku šezdesetih kakvog su promovirali Davy Graham i Bert Jansch odnosno bendovi poput Incredible String Bandas, Magna Carte, Pentanglea… dok je ‘Streaming’ triphopasta fluidna tema slojevite zvučne slike s odličnom završnicom koja vabi na ples.
Zaključna sedmominutna ‘Heatwave Music’ svojevrsna je zrcalna slika uvodne ‘Nanonautice’ jer su u njoj i eksperimentalni zvučni kolaž u uvodu, Vavina patentirana ‘pustinjska blues’ gitara kakvu je u albumima filmske glazbe koristio Ry Cooder i zaključni zvučni ‘raspašoj’ koji vuče na psihodelične eksperimente Pink Floyda iz ranih sedamdesetih ili ambijentalnu elektroniku krautrockera.  

‘New Green Cabaret’ je naprosto odličan album u kojem se zvučni eksperiment raskošnih tekstura odlično sljubljuje uz melodiju čineći ga pitkim no slojevitim užitkom za slušanje. 

Pročitajte još...

PARANGALL | Bruce Springsteen, Letter To You – Veličanstveni The Boss i njegov E-Street Band

Moćno kao u dane "Rivera" - "Letter To You" je još jedno Bossovo veličanstveno glazbeno "pismo" u kojem ovog puta u post scriptumu stoji da se i u očajnim vremenima i u vječnoj borbi s osobnim demonima može pobijediti i mora preživjeti ako spoznaš i sebe samoga i ljekovitu moć glazbe. A Springsteenova to sigurno jest. I kao terapija za samoiscjeljenje i kao univerzalni medikament

PARANGALL | “Imploding The Mirage” – Ubojiti i zarazni The Killers

"Eto nas na trasi nekog novog iskaza, nekog novog zagrljaja alter-rocka, vremešnih poučaka, stadionske energije i zaraznih melodija"

PARANGALL | AC/DC, Power Up – I dalje veliki, bučni i moćni

"Power Up" je album koji se može slušati odmah nakon što ste po tko zna koji put poslušali "Back In Black", a da vam se ništa ne mijenja u percepciji i doživljaju benda. Jer, u slučaju grupe AC/DC - tridesetak godina "amo ili tamo" ne znači baš ništa jer njihov bučni i moćni (stadionski) rock and roll i dalje drži vodu

PARANGALL / ALEJUANDRO BUENDIJA, Škrinja – Najbolji domaći album u korona sezoni

Da nije bilo lockdowna i zamiranja koncertne djelatnosti te da je ovoga ljeta i rane jeseni TBF radio ustaljenim ritmom, sigurno je da svjetlo dana ne bi (još) ugledao album Saše Antića iliti Alejandra Buendije. ... za okorjele fanove benda koji žele korak naprijed no bez paljenja mostova za sobom te za fanove (sjajnih) Sašinih rima album stiže kao blagovijest

Povezano

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih: Pink Floyd (2. dio) – Od posvete Sydu Barrettu do Zida

'The Wall' je bio i posljednji značajan projekt banda s Rogerom Watersom. Istina, snimili su zajedno još jedan album 'Final Cut' (1983.), no on je bio ipak znatno slabiji i 'oproštajni' projekt već potpunom posvađanog i zavađenog banda

Parangall: Novih četrdesetak pjesama Johnnyja Štulića na pseudo-albumu Kavern – Glazbeni užas je njegova furka

Zapravo, kao da za Johnnyja vrijedi parafraza naslova Torreovog besteselera s kategoričnim: ima života nakon smrti! Sudeći po fanovima koji i ovakve sklepotine poput 'Kaverna' dižu u nebesa - i te kakvog.I još nešto: uputa za sve one kojima užas nije furka – ovo što je Štulić ponudio na Youtube kanalu izbjegavati pod svaku cijenu!

Najbolji albumi Pixiesa: Povijest interesa za kapitalce nezavisne glazbe

Diskografija Pixiesa dosad broji osam studijskih albuma, brojne kompilacije, reizdanja, nekoliko bootlega i live albuma. Smještajući ih u povijesni kontekst ovdje su neka od općih mjesta glazbene pop kulture prošlog stoljeća kao i eklatantan primjer kako muze genijalnosti vremenom slabe

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Pink Floyd (1.dio) – Bljesak s tamne strane Mjeseca

Zašto je album kojeg su mnogi posprdno nazivali 'mokrim snom fetišista sterea' - aludirajući očito na obvezatno korištenje albuma za testiranje Hi-Fi opreme – te 'dosadnim prdežom rock-dinosaura', preživio burne godine pankerske kulturne revolucije i postpankerskih trendovskih smjena da bi, zajedno s Floydima, otplesao pogo nad odavno upokojenim karijerama svojih bučnih i čangrizavih punk-oponenata?

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime